Tonkina jedina ljubav

Tonkina jedina ljubav
AUTOR: AUGUST CESAREC

Pripovijetka “Tonkina jedina ljubav” nastala je 1931. godine, nakon Cesarčevog okretanja od poetike ekspresionizma prema realizmu. Ova priča daje realističnu sliku malograđanštine toga doba, gdje prikazuje socijalno – pisihološko živote malih ljudi sa “periferije života”.

Kroz cijelu novelu pratimo djevojku Tonku Novoselovu i kako njen hendikep, obzirom da je djevojka prilično nagluha, utječe na njen život i kakva ju sudbina zbog toga prati.

Tonka je još kao mala ostala bez oca a nedugo nakon toga i bez majke, tako da već godinama živi s očuhom. Zbog svoje nagluhosti a dijelom i zbog nepismenosti i neukosti, djevojka ne radi već ju hrani očuh dok ona njemu održava kućanstvo.

Kao da joj nagluhost nije dovoljna mana, Tonka nije niti ugodne vanjštine, iako skladnoga tijela baš i nije lijepa u licu, što je dodatno pogodovalo činjenici da je u svojoj tridesettrećoj godini još uvijek sama i nije pronašla mladića kome bi se svidjela kao takva.

Kada je načula neistinite glasine, potekle od bezosjećajne susjede ujedno i kućepaziteljice, da Tonka s očuhom ljubuje, djevojka je odlučila, dijelom iz razloga da stane na kraj glasinama a dijelom jer je zaista željela iskusiti pravu ljubav, pronaći nekoga tko će i nju voljeti.

Prvi mladić kojega je slučajno upoznala i s kojim je provela samo jedno popodne, naivno misleći da se sviđaju jedno drugom iako je on već imao svoju djevojku, a Tonku je ismijavao i htio je samo iskoristiti, bio je vojnik Đuka. Tonka je već u svojoj mašti stvorila sliku da je on njezina prava ljubav.

Danima ga je čekala da dođe k njoj, no kako se to nije ostvarivalo, umjesto da shvati da je izigrana, ona nalazi razne razloge da ga opravda. Toliko ju je to prevladalo da je čak jednoga dana, kada je susjedi Dari došao zaručnik Đorđe u posjet, Tonka bila uvjerena da je to njen Đuka i da joj ga je susjeda preotela. Niti niz logički suvislih činjenica nije ju dalo smesti da to nije Đuka, za svaki dokaz suprotno njenom ona bi našla opravdanje.

Konačno je progledala tek jednoga popodneva kada je svoga Đuku vidjela u društvu djevojke Anke, nakon čega je na povratku kući susrela i Daru sa Đorđem. A ona ostala sama.

I dok su socijalni trenuci pripovijetke izraženi u opisivanju susjedskih odnosa među stanarima kuće, u dijelu gdje si Tonka laže i lomi se u svojem uvjeravanju nalazimo izrazito vidljive psihološke momente, u kojima se svatko od nas može pronaći.

I kao da nije dovoljna činjenica da nije uspjela pronaći muškarca svoga života, u priči je Tonka dodatno degradirana završetkom koji ne zna što je kasnije bilo s njom, čak niti da li je uopće još živa, kao da to nije niti bitno, kao da je život malih ljudi s periferije nevažan i nevidljiv. Zaista, pre-presurova realnost života i smrti malih ljudi, onih s periferije, s periferije života uopće.

Po predmetnoj pripovijetki 1964./65. godine snimljena je i TV drama.

Kratak sadržaj

Radnja pripovijetke je smještena u predratni Zagreb, u vrijeme dok su po ulicama kloparali samo fijakerski konji, cinkali bicikli i brencao konjski tramvaj, a soldati (vojnici) su izgledali da postoje tu samo za dekoraciju i paradu.

Upoznajemo Tonku Novoselovu, tridesetdvogodišnju djevojku, koja je nakon smrti majke ostala živjeti s ocem. Tonka je nagluha djevojka, ne baš lijepoga lica s raznobojnim očima i malenim frnjastim nosom, ali skladne tjelesne građe. Zbog svoje gluhoće puno puta je od strane susjeda predmet ismijavanja, sažalijevanja i ogovaranja.

Tonka i očuh žive u kući od nekoliko stanova, te su Tonkini susjedi ujedno i sastavni likovi djela. Pored njih je živjela mirna i povučena susjeda Dara sa svojom starom majkom, a tu su još živjele Kantinijerka, odnosno žena kantinijerova sa svojom obitelji te kućepaziteljica koja se smatrala predstavnica gospođe kućevlasnice. Kantinijerka i kućepaziteljica su bile u žustroj svađi koja je završila i na sudu, i samo su čekale priliku da jedna drugu ogovara.

Jednom prilikom je kućepaziteljica proširila priču da Tonki očuh nije samo očuh, već i priležnik, na koju priču je Tonka nakon što ju je čula, bila pogođena i razočarana.Tada je počela razmišljati i htjela susjedima pokazati da i ona može imati muškarca, i o tome je intenzivno počela razmišljati. Kako i gdje će ga upoznati, da kada dođe k njoj će svi susjedi vidjeti kako i ona ima nekoga.

Tako se jedno ljetno nedjeljno poslijepodne, uostalom kao i svake nedjelje, spremila na večernju misu, no ovoga puta se nakon mise nije uputila kući, već je krenula na “Sajmište”, vrsti zabavnog parka gdje se ljudi sastaju i zabavljaju. Šetajući prema tamo na ulici je ugledala mladog zgodnog soldata, i pomislila kako bi on bio dobar kao njen vjerenik te kako da ga upozna. U taj čas, molitvenik s mnoštvom svetih sličica koji je imala u rukama, pao joj je na pod te je upravo taj vojnik priskočio podići ga, pa su se tako i upoznali.

Vojnik se zvao Đuka, a bio je u pratnji još jednoga vojnika te su obojica, kad su primijetili da je Tonka nagluha, stali joj se iza leđa ismijavati i rugati. No to ih nije spriječilo da ju povedu na Sajmište, jer se Đuka htio osvetiti svojoj djevojci Anki s kojom se porječkao. Naivna Tonka, ne mogavši čuti njihovo ruganje, je bila presretna što je u Đukinom društvu, i već je vidjela zajedničku budućnosti s njim i kako će pokazati susjedima kad ga dovede u kuću.

Nakon zajednički provedenog predvečerja na Sajmištu, Tonka je bila potpuno očarana Đukom, no Đuka je naivnu djevojku htio samo iskoristiti prvom prilikom na putu prema kući. Tonka se u zadnji tren, već ležeći na podu pod Đukom, ustala i rekla vojniku ne. Niti nakon ovoga ne vidjevši njegovu narav, rekla mu je gdje živi i pozvala ga da dođe k njoj.

Danima nakon toga nadala se njegovom posjetu, tako da joj je pogled, što god da je radila, neprestano bio okrenut prema stubištu u očekivanju svoga dragoga. Maštala je o njemu i o reakciji susjeda kada ga ugledaju, no dani su prolazili ali vojnik nije dolazio.

Napokon jednoga poslijepodneva, djevojka na hodniku ugleda muškarca nalik Đuki, no iako je bio civilno obučen, bila je uvjerena da je to njen Đuka. Kada je susjeda Dara otvorila vrata i pozvala muškarca nazvavši ga Đorđe da uđe k njoj, Tonka je bila izbezumljena, ne shvaćajući da taj muškarac nije njen Đuka već zaručnik susjede Dare, u glavi je složila priču da joj je Dara preotela njenog Đuku.

Idućeg dana sačekala je susret s Darom s ciljem da započne svađu, odnosno kako si je ona tumačila borbu za njenog Đuku, no na kraju je to eskaliralo grupnom svađom svih ukućana.

Nakon svađe, te čak niti nakon što joj je susjeda Kantinijerka rekla da je muškarac bio Đorđe, da nije nikad služio vojsku već da radi u obližnjem dućanu u gradu, Tonku niti grube činjenice nisu mogle uvjeriti da je ona u krivu, da taj muškarac nije Đuka i da je pravi Đuka nju zaboravio, te je ponovno u svojoj mašti okrenula priču u svoju korist. Na trenutak se čak ohrabrila i krenula prema dućanu u kojem je Đorđe/Đuka radio suočiti se s njim, no ipak zbog straha od istine u zadnji tren je odustala.

Prekretnica je bio dan kada je u gradu sasvim slučajno susrela Đuku i njegovu Anku koji su se, žureći sustići tramvaj, mimoišli sa zapljusnutom Tonkom. Tonka poviče Đukino ime, a ovaj kad ju je prepoznao, pojuri još brže prema tramvaju. Tonka poleti za njima do tramvaja, sustigne ih i upita: „Đuka, poznaš ti mene?“ a on joj samo bezobrazno odgovori: „Marš!“ te joj se on i njegova Anka stadoše podrugljivo smješkati.

Čak niti tada nije shvatila da Đuka nije Đorđe, već je njeno objašnjenje ove situacije bilo da je Đuka/Đorđe prefriganac i bećar, da se opet vjerojatno nakon svađe s Darom preobukao u uniformu samo da lakše lovi i vara djevojke.

Tek vraćajući se kući sudbina je htjela da Tonka napokon progleda. Pred kućom je ugledala Daru i Đorđa kako šetaju ruku pod ruku. I samo trenutak pogleda u Đorđa bio je dovoljan da se sruši toliko branjena zgrada njenih iluzija, snova i utjehe. Shvativši to preplavio ju je osjećaj poraženosti i posramljenosti.

Otišla je kući i spalila biks (kutije u kojima je bila mast za cipele) na kojima je bila slika mladog soldata i za koju je također bila uvjerena da je to Đuka te koju je gledala svaki put kada bi ga se sjetila. Plakala je.

Cijela priča ima tužan završetak, Tonku je zbog svađe kućepaziteljica prijavila kućevlasnici te je dobila otkaz stana, tako da je s očuhom morala potražiti novi stan koji je našla na drugome kraju grada, a u ovu kuću se više nikad nije vratila.

Nakon podosta vremena očuh je radi starosti otpušten s posla te se od očaja objesio. Što se poslije toga dogodilo s Tonkom, koliko dugo je živjela i kako je živjela, nije poznato.

Vrsta djela: pripovijest, poduža novela

Mjesto radnje: periferija tadašnjega grada Zagreba

Vrijeme radnje: razdoblje prije 1. svjetskoga rata

Likovi: Tonka, Đuka, očuh, Dara, Đorđe, kućepaziteljica, Kantinijerka, kućapaziteljičina djeca i šegrti, Kantinijerkina djeca, Darina majka, Anka, Đukin prijatelj, ostali susjedi

Analiza likova

Tonka – žena u naponu snage, skladne tjelesne građe ali s raznobojnim i izbuljenim očima te malenim frnjastim nosom u licu nije bila lijepa, a najveću prepreku stvarala joj je nagluhost. Prepreku ne samo za održavanje kvalitetnih socijalnih kontakata s okolinom, već što je još bitnije za pronalaženje sreće u ljubavi. Muškarcima nije bila zanimljiva te još uvijek živi bez iskustva na tom životnom polju. Konačno odlučuje poduzeti korake kao bi to promijenila, no međutim dijelom zbog svoje naivnosti i prevelike prežarke želje za ljubavlju, a dijelom zbog neblagonaklone sudbine, nažalost i na kraju priče ostaje sama i nezamijećena. Čak se i ne zna kako je nakon priče, te do kada je uopće, nastavila živjeti.

Đuka – stasit, mlad, s bećarski naherenom kapom, crne kose i živih crnih očiju te brkova ufitiljenih kao dva roščića koji su mu umjesto na čelu narasli ispod nosa. Ne odlikuje ga pridržavanje moralnih načela, u Tonki je vidio samo alat za osvetu djevojci Anki;

Očuh – fizički srednjega rasta, s paučinastim tankim brazdama na žućkastom licu, kose i brkova također žutih i sličnih slami, očiju plavih i mirnih i bez nekakvoga sjaja. Inače ravnodušan čovjek, sav nekako spokojan, ne brinu ga glasine susjeda, živi za posao a kući dolazi samo a hranu i spavanje. Kada je zbog starosti dobio otkaz na poslu, to ga je toliko utuklo da si je oduzeo život;

Dara – visoka, stasita djevojka osrednjih godina. Radila je u jednom salonu kao modistica a živjela je u stanu do Tonkinog sa svojom majkom. Živjela je vrlo tiho i povučeno te nije voljela ulaziti u konfliktne situacije. Kada ju je Tonka neopravdano napala za krađu muškarca koji je ustvari bio Darin zaručnik Đorđe, Dara iako u pravu, nije htjela tjerati pravdu već je radije izbjegavala Tonku.

Kantinijerka – susjeda Tonkina, žena kantinijera, njena djeca su u stalnoj zavadi s djecom kućepaziteljice, a ona i kućepaziteljica su u još većoj svađi koja je čak završila na sudu tako da, obzirom kućepaziteljica ne voli Tonku, to je bio dovoljan razlog da kantinijerka voli i druži se s Tonkom.

Kućepaziteljica – fizički je bila div od žene, kada je stala na kućna vrata, pored nje se još jedva mačka mogla provući. Inače i nije bila tako loša, u mladosti kada je trebalo pripaziti i nahraniti koje susjedino dijete rado je to činila, dok je s druge strane bila temperamentna, vlastoljubiva i tašta osoba, i patila od statusa u društvu. Tonku baš i nije voljela, kao niti susjedu Kantinijerku, s kojom se stalno svađala.

Bilješka o autoru

August Cesarec hrvatski je književnik, publicist i političar. Rođen je u Zagrebu 04. prosinca 1893. godine, gdje nakon osnovne škole pohađa i gimnaziju, a u koje vrijeme je već, utjecajem pisaca S. S. Kranjčevića, E. Zole, M. Gorkija te J. Polić Kamova čija je djela čitao, bio socijalistički usmjeren.

Bio je antifašist i ljevičar. Zbog svog političkog aktivizma nekoliko puta je bio osuđen i zatvoren.

Djelovao je u razdoblju između dva svjetska rata, a uz politički aktivizam i publicistiku, gdje između ostalog i s Miroslavom Krležom pokreće i uređuje časopis “Plamen”, piše brojna književna djela.

U početku piše ekspresionistički (roman “Bijeli lutalac”) a kasnije se više okreće realizmu (romani “Careva kraljevina”, “Zlatni mladić” i “Bjegunci”) u kojima se bavi moralnim i socijalnim pitanjima hrvatskoga građanskog društva.

Njegovo posljednje za života objavljeno djelo je drama o Eugenu Kvaterniku “Sin domovine”, a osim navedenih djela autor je i mnogih stihova, putopisa, novela, studija i članaka sa socijalnom, političkom i povijesnim notama.

Smatra se da je, zajedno sa četrdesetak ostalih aktivista, zbog pokušaja pobune protiv Državne vlasti pogubljen 17. srpnja 1941. godine, a u njegovoj ćeliji je ostao dramatični zapis na zidu “Živjela sovjetska Hrvatska”.