Kanarinčeva ljubovca

Kanarinčeva ljubovca
AUTOR: AUGUST ŠENOA

Pripovijetka “Kanarinčeva ljubovca” objavljivana je 1880. godine u “Vijencu” (brojevi 45-52). Pripada nizu Šenoinih pripovijetki napisanih i objavljenih između 1876. i 1880. godine. “Kanarinčeva ljubovca” objavljena je pretposljednja. Smatra se Šenoinom antologijskom pripovijetkom, koja predstavlja i piščev pripovjedački umjetnički maksimum. Pripovijetke su mu uglavnom suvremene kompozicije, a romani povijesne. No ova pripovijetka kao da sažima oba poimanja.

Radnja se iz sadašnjosti retrospektivom vraća u prošlost plemenite obitelji Lenić Remetinski kroz priče posljednjeg potomka, starice Amalije. Novela govori o čestoj temi proze 19. stoljeća, a to je propadanje plemstva u vrijeme industrijske revolucije. Ovo je tema o kojoj govori većina djela iz realizma, ali i naturalizma, a ova pripovijetka ima odlike oba književna smjera. Njegovi stilski postupci naginju realizmu, ali su još uvijek vidljivi i tragovi naturalizma. Najvidljivije je to u fizičkim i karakternim osobinama ljudi te opisima interijera i eksterijera.

Pripovijetka je pisana u prvom licu, ali iz dvije perspektive. Prva pripada Šenoi, kao glavnom pripovjedaču. Druga perspektiva je Amalijina, koja u prvom licu pripovijeda o svom životu. Šenoa je gradski službenik koji posjećuje zgradu u kojoj živi starica ne bi li procijenio treba li zgradu srušiti. Sasvim slučajno ulazi u sobu starici i upoznaje se s njom.

Pripovijetka pripada socijalnoj tematici, ali sadrži i elemente povijesne novelistike, koja uzdiže hrvatsku povijesnu baštinu. Naime, Šenoa sebe predstavlja kao velikog ljubitelja hrvatskih starina, što je bila glavna motivacija za pisanje pripovijetke.

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: 19. stoljeće

Mjesto radnje: Zagreb (sobica u staroj kući na trećem katu), dvorac Remetinec u Zagorju

Tema: životna priča Amalije Lenić

Ideja: prikaz sudbine i propasti jedne zagrebačke plemićke obitelji

Kratak sadržaj

Radnja pripovijetke smješta se u Zagreb, u 19. stoljeće. Počinje opisom stare, oronule kuće na tri kata, koja se usred zidanih, lijepih kuća čini kao ruglo. Izgledala je kao hrpa brvana, pletera, ilovače i opeka koje je skrpao kakav pijanac. Pokojni vlasnik kuće nije dao porušiti kuću, jer je govorio da ona nosi više kamata negoli akcije štedionica. Bolje je drvo nego papir, rekao bi. U toj kući nalazi se mnoštvo ljudi, sirotinje i bijede, da čovjeku dođe muka i žao kada vidi te prizore.

U kući, na kraju hodnika, postoji jedna svijetla sobica u kojoj je bio žuti kanarinac u krletki. U sobi je sjedila starica, sijeda, ogromna, gotovo kao rugoba. Ali svejedno je iz njenog lica isijavala nekakva blagost i duša. Pripovjedač je ušao u njenu sobu i omeo je, ali to mu je bila službena dužnost – pregledati u kakvom je stanju kuća. Starica ga podbode riječima da je on čovjek od zakona i da smije ući, a da i ne pokuca. Naime, kuću je valjalo pregledati i vidjeti može li još stajati ili je treba rušiti. Starica je svake subote za ovu sobicu plaćala pet forinti, što je za sirotinju bilo previše. Molila je da je ne istjeraju iz kuće prije smrti, jer nema kamo, a i bila je u njoj već dvadeset i pet godina. Nisu je porušili, ali ne na staričine molbe, nego zato su mjernici procijenili da može stajati još desetak godina.

Starica je mislila da je došljak zaslužan za očuvanje kuće od propasti, pa mu je došla zahvaliti se na dobroti. Uzaludno joj je objašnjavao da su mjernici za to zaslužni, ali nije je bilo lako razuvjeriti. Prošlo je dvije godine od toga, kada je pripovjedač ponovno sreo staricu. Došla mu je u ured, sva rumena u licu i u strahu. Umrla je njena dobrotvorka, gospođa Žirovićka, koja joj je svakog mjeseca slala pet forinti. Plakala je starica, jer sada više neće imati kako platiti stanarinu, a nju i njenog kanarinca će izbaciti van. Nije imala nikakve rodbine, niti ikakvog imetka. Došla je u magistrat zatražiti novčanu pomoć. Pripovjedač se sažali nad njom i obeća joj naknadu koju je izgubila po Žirovićkinoj smrti. Starici je bilo već sedamdeset godina i nije više bila sposobna prehranjivati se svojim radom. Rekla je da se zove Amalija plemenita Lenić Remetinska, a on joj napiše molbenicu za potporu. Starica se nije znala potpisati, pa je stavila križ.

Nakon što je otišla, on je dugo razmišljao o tome kako plemenita hrvatska gospođica obitava u toj trošnoj sobici podrte kuće i kako ju je bilo sram tražiti pomoć, kao da u njoj još ima onog plemićkog ponosa. Molba joj je bila odobrena, a on joj poželi to sam reći, pa se uputi u onu sobicu, u trošnu kuću. Starica ga je dočekala usplahirena, misleći da se radi o nepovoljnom ishodu, no lice joj se ozarilo nakon što je primila sretnu vijest. Upitala je može li se kako odužiti, na što je pripovjedač zamolio da sjedne i upitao može li mu ona ispričati o svojoj obitelji. On je, naime, bio ljubitelj hrvatskih starina i zanimala ga je prošlost jedne plemenitaške obitelji, čiji je ona bila zadnji potomak. Nakon staričinog nećkanja, jer je sve to zakopala duboko u sebi, ona se ipak otvori.

Amalija plemenita Lenić Remetinska rodila se u Remetincu, mjestu u Zagorju. Dvorac njene obitelji stariji je od 1630. godine, što je bilo urezano na gredi stare kuće. Amalija je tamo odrasla; poznavala je šumu, svaki hrast. Obitelj Lenić dobila je Remetinec od nekog kralja za junaštvo. Nisu bili bogzna kako bogati, ali nije im nedostajalo kruha. Sve Zagorje ih je poštivalo, a oni su poštovali hrvatsku riječ, jedino je Amalijin otac oblačio “švapske” hlače. Lenići bi se ženili samo plemkinjama iz susjedstva, a djevojke bi se udavale samo za Hrvate. Nije bilo tuđinske krvi u obitelji. Amalijin otac bio je lijep mladić, a roditelji su ga poslali na školovanje u Zagreb. Kada se vratio kući, dobio je posao velikog sudca i oženio se Amalijinom majkom. Imali su sina, koji je vrlo brzo umro od boginja. Tada se rodila Amalija, a majka joj je umrla rađajući je. Sebe je krivila cijeli život što je majka morala umrijeti da se ona rodi. Smatrala je i da je to razlog što ju je otac oduvijek mrzio.

Amaliju nitko nikada nije volio, niti je ona ikada imala razloga nekoga voljeti. K tomu, svi Lenićevi sinovi i kćeri bijahu lijepi, samo je ona bila ružna, a to je njenog oca jadilo još više. Odao se kartama, a imanje se trošilo. Ni ujak je nije volio, jer mu pokojna sestra nije ništa imetka ostavila, sve je pripadalo Amaliji. Oca nije često imala prilike vidjeti. Zvali su je ružna Malčika i spavala je sa služinčadi, s njima jela i boravila. Samo nedjeljom bi je otac poveo sa sobom u crkvu. Na Mlado ljeto morala je ocu čestitati, ali kad bi mu donijela cvijeće, istrgnuo bi ga i bacio na stol. Žalila je tako mlada da je nitko ne može voljeti. Jedino veselje za nju je bio Mrtvi god, kada bi pohodili groblje. Bila bi na majčinom grobu, a otac bi joj govorio da zamoli mrtvu majku za oproštenje. Ujak je počeo pričati da otac zapušta jedinicu, da se ni prekrižiti ne zna, pa su Amaliju poslala na tri godine u varaždinski samostan.

Trebalo joj je da se privikne na novi život, ali koludrice su joj se smijale jer je bila ružna i svojeglava. Ali zato nije bila glupa i tupava, nego je stalno čitala. Bila je pametnija od svih. Otac je nije pohodio ni jednom u tri godine, iako mu je pisala pisma. Odgovora nije dobivala. Na izmaku treće godine, pozove je glavarica k sebi, a kad tamo njen otac. Došao je po nju da se vrati kući. Vratila se s ocem u Remetinski dvorac. Plakala je ponovno vidjevši dom. Nitko nije održavao imanje, sve je bilo zapušteno. U dvorcu je stanovala u starinskom tornju, u kojem je bila sobica. Nije imala mnogo, nešto malo namještaja, ali imala je svoje knjige.

Amalija je htjela popraviti gospodarstvo, pa je uzela ključeve od pivnice i spremnice, pazila na težake, zatvarala mlijeko, stajala kod bačava kad se pretakalo vino i kod krava kad se dojilo. Sluge su zbog svega toga počele na nju režati i zvati je “grdi vrag”. Smišljali su joj psine, podmetali, tužili je ocu… Iako je sredila gospodarstvo, nije se nimalo omilila ocu. On je počeo ići u grad, donosio nove haljine i cipele kući, čak je i kosu ofarbao. Čula je Amalija da se njen otac sprema ponovno oženiti. I jednog dana joj je sam to i obznanio. Zapovjedio joj je da bude pokorna maćehi, jer će ona biti nova gospodarica. Iduće nedjelje, saznala je na misi da će otac za ženu uzeti Luciju Rödererovu, koja je kod Žirovića bila guvernanta, a prije toga je plesala po kazalištima.

Oženili su se, Lucija je uzela ključ od gospodarstva, a služinčad se veselila i rugala Amaliji. Lucija je brzo krenula protiv nje. Počela je i ona krasti štogod je mogla, vrt je podivljao, a Amalija joj je samo htjela pomoći. Lucija se otresala na nju i nazvala je lijenom ništarijom i to pred ocem. Lucija se dodvoravala ocu na sve moguće načine, plesala oko njega i zasljepljivala ga. A on je mislio da ga ona voli, jer je bio očaran njome. Imala je svoju posebnu ložnicu u koju nitko nije smio ulaziti. Amalija je slučajno jednom ušla i vidjela je bez šminke. Od tada je još više zamrzila djevojčicu, jer je mislila da će svima razglasiti kako je ona zapravo ružna bez šminke. Djevojčica se posve povukla, izlazila je samo ponekad i to na misu i na majčin grob. Haljine su joj bile stare i trošne, jer je otac sve davao novoj ženi, a kćeri ništa. Razglasili su i da je Amalija luda i da je ne smiju puštati van iz sobice. Otac je posuđivao novac na velike kamate da plati maćehin trošak.

Lucija je ocu rodila sina, premda ranije nego što bi trebala, što je Amaliji bilo sumnjivo. Na dan krštenja, otac je sinu poklonio četiri tisuće forinti. Sin je umro za nekoliko mjeseci, a Lucija je postala baštinica krsnog dara. Počela je sve više i više uzimati od Lenića, a otac je bio slijep. Pošli su jednom otac i maćeha u kupelj, negdje kod Beča, pa je tih dana Amalija bila nešto slobodnija. Na šumskoj stazi ugledala je pandura kako pred sebe tjera Evu, služavku kod Žirovićevih. Pandur objasni Amaliji da je Eva pokrala nekoliko srebrenih žlica, pa je sada tjera preko međe. Eva kupi nešto vremena od stražara s nekoliko srebrnih novčića. On je pusti nekoliko minuta nasamo s Amalijom. Eva joj ispriča da su joj podmetnuli krađu, jer je znala više nego je trebala. Naime, Lucija, Amalijina maćeha, dok je bila guvernanta u kući Žirovićevih, bila je i ljubavnica mladog gospodina. Ostala je s njim trudna, a kako bi otklonili sramotu, jer se mladi Žirović morao skoro oženiti, njoj su našli Amalijinog oca. Lucija je podmetnula dijete Amalijinom tati, koji ništa nije znao. Eva je Amaliji predala Lucijina pisma u kojima sve piše i pošla.

Došavši u sobicu, Amalija je pročitala sva pisma u kojima je bila Lucijina grešna ispovijed da će postati majka i da mora poći za staroga da pokrije grijeh i ne osramoti Žirovićevo ime. Nakon što su se otac i maćeha vratili u Remetinec, Amalija je dočekala maćehu u njenim odajama. Rekla joj je da sve zna i zaprijetila pismima. Nije htjela uništiti oca, pa je vikala na Luciju da se popravi i da zajedno podignu imanje. Ako ne bude surađivala, Amalija će sve odati ocu. Lucija joj je pala na krilo i počela plakati, pa je Amalija mislila da joj je žao i da će sve biti bolje.

Amalija je opet dobila ključeve, sjedila je opet za očevim stolom. Otac se čudio pomirbi, ali bilo mu je drago. Maćeha je manje trošila, Amalija je dobivala nove haljine, a vratili su joj i knjige koje su joj bili oduzeli. Maćeha ju je čak i nagovarala da ide s ocem u grad u kupovinu. Vraćajući se kući, jednom ranije nego obično, Amalija zatekne Luciju u svojoj sobi. Tobože joj je počistila sobu, ali Amalija je znala da je ova tražila pisma. Čak ju je i otvoreno molila da joj preda pisma, ali Amalija je lukavo rekla da će joj ih dati na očev god.

Ubrzo je Luciji došlo pismo koje ju je obavještavalo da joj u pohode dolazi bratić iz Njemačke. Dva mjeseca je taj čovjek bio u njihovoj kući. Otac je jedno jutro pokucao na Amalijina vrata, što ju je veoma čudilo. Budući da je skoro bila punoljetna, mogla je raspolagati majčinim nasljedstvom. Otac ju je nagovarao da mu preda imetak, jer je zapao u dugove, a on će joj sve vratiti. Ona se sažalila nad ocem, pa potpisala predaju. Rekao joj je da će se vratiti za tri nedjelje.

Tri dana nakon očeva odlaska, sjedili su za stolom Lucija, bratić i Amalija. Maćeha zamoli Amaliju da pođe vidjeti rade li ljudi, a ona i bratić će poći u grad iznenaditi oca. Amalija je pošla na sjenokošu, ali joj je pozlilo pa se vratila u dvorac. Maćeha je nije opazila, razgovarajući s bratićem u vrtu, pod prozorom Amalijinog tornja. Amalija je sve mogla čuti. Bratić uopće nije bio u rodu s Lucijom, to joj je bio ljubavnik još iz mladih dana, dok je plesala u kazalištu. Njemu je slala novce koje je izvlačila od muža i zato je bila toliko rastrošna. Zatim mu je rekla da je uspjela na prijevaru od staroga izmamiti Amalijino materinstvo. Spremali su se na bijeg, pri čemu su mislili pokrasti što više stvari, a starac, kad se vrati, neće naći ništa.

Amalija je, čuvši sve to, bila duboko potresena, nije znala kome da se obrati za pomoć. Pošalje pismo župniku, ali njega nije bilo. Lucija je napila sluge da joj ne smetaju, ali je Amalija zamolila pomoć njih nekoliko koji su bili pri sebi. Rekla im je da se Lucija sprema opljačkati njihovog gospodara i da će pobjeći. Lucija se pravdala da to nije istina i uspije sluge pridobiti za sebe. Dok su sluge držali Amaliju, ova je pobjegla s ljubavnikom.

Otac nije našao ništa, a od tolike nesreće ostavila ga je pamet. I dalje su svi krivili Amaliju, govoreći da je Lucija zbog nje pobjegla i još koješta. Amalija je morala je ostati njegovati oca, a imanje se razdijelilo. Amalija je odlučila pozvati Žirovićeve na red, pa im je gospođa Žirovićeva davala potporu dok je bila živa. Amalija se nakon očeve smrti preselila u Zagreb, ponijevši sa sobom plemenski list, otisnut na koži. To je bilo sve što je imala pod stare dane i htjela je da je pokopaju s tim listom na prsima. Amalija je ipak imala nekog tko je voli i koga voli ona. Bio je to žuti kanarinac u onoj trošnoj sobici. Znala je da će umrijeti od tuge ako se njemu nešto dogodi, kao što bi se isto dogodilo i njemu.

Prošlo je pola godine otkako je starica jednom gradskom službeniku ispričala svoju priču. Pripovjedač je čuo od poštarice Lize da je starica umrla. Prvo je umro kanarinac, a starica je nakon toga počela slabjeti, pa je umrla i ona. Tražila je da je zakopaju s nekakvom kožom, ali samo je on znao što je to bilo i koliko je to značilo “kanarinčevoj ljubovci”, kako ju je u sebi prozvao.

Likovi: Pripovjedač (Šenoa), Amalija plemenita Lenić Remetinska, Amalijin otac, gospođa Žirovićeva, Amalijina maćeha Lucija, Lucijin ljubavnik, obitelj Žirović

Analiza likova

Amalija – dobrodušna starica od sedamdeset godina koja živi u trošnoj kući usred Zagreba. Majka joj je umrla pri porodu, a zbog toga ju je otac zamrzio, kao da je ona skrivila majčinu smrt. Amalija nikada nije bila ljepotica, odmalena su joj se rugali i zvali je “ružna Malčika”. Otac ju je izbjegavao, a i sluge su joj se smijale i priređivale joj spačke. Tri godine provela je u samostanu, gdje je naučila čitati i pisati. Tamo je zavoljela čitanje, što joj je bila jedina utjeha.

Po povratku u Remetinec, njeno rodno mjesto, otac se odlučio oženiti za guvernantu Žirovićevih, Švabicu Luciju. Ona joj je zagorčavala ionako jadan život. Amaliju nikad nitko nije volio, niti je ona bila sposobna ikoga voljeti. Bila je kao kamen, jer nikada nije osjećala ičiju ljubav. Trudila se biti poštena i nikome se ne zamjeriti. Žudjela je za očevom ljubavi, kad joj je već majka umrla. Ali otac ju je mrzio i tjerao od sebe na sve moguće načine.

Nakon što je Lucija ostavila oca, Amalija se ostala brinuti za njega do smrti, a nakon toga preselila u Zagreb. Tu je pronašla ljubav u jednom malom, žutom kanarincu. Bilo je to jedino živo biće koje je ikad voljela, a da joj je ljubav bila uzvraćena. Unatoč svim nedaćama i žalostima, ostala je dobrog srca i ponizne naravi.

Amalijin otac – bio je plemić iz obitelji Lenić, koji se oženio za Amalijinu majku nakon školovanja. Prije Amalije, dobili su sina, koji je umro razbolivši se od boginja. Budući da mu je žena umrla rađajući Amaliju, uvijek je kćer krivio za majčinu smrti. Nije ju volio, otvoreno joj je pokazivao hladnoću, pa čak i mržnju. Bio je rasipan, kartao je i zaduživao se. Nakon što je Amalija kao djevojka odlučila preuzeti gospodarstvo u svoje ruke, sve je malo živnulo. No to je bilo kratkog vijeka, jer se otac ubrzo oženio Lucijom. Volio ju je na neki način, iako je rekao da se nikada više neće ženiti. Ali nije znao da je ona s njim samo da prikrije vlastitu sramotu. Rodila mu je sina, koji nije bio njegov, nego Žirovićev, ali je sin umro nakon nekoliko mjeseci. Sve joj je ugađao, kupovao što god je htjela, a zanemarivao kćer. Nikada nije bio na njenoj strani. Kada je Lucija pobjegla s ljubavnikom, sišao je s pameti, ali je i dalje okrivljavao Amaliju za Lucijin bijeg. Razbolio se, imanje je razdijeljeno, a do smrti ga je njegovala kći.

Lucija – Amalijina maćeha. Lucija Röderer bila je Njemica, koja je plesala po kazalištima. Zatim je pobjegla s bogatim trgovcem i nedugo nakon toga pritajila se u obitelj Žirović kao guvernanta. Ujedno je bila i ljubavnica mladom gospodinu Žiroviću, koji se ubrzo trebao oženiti. Ostala je trudna s njim, pa kako bi prikrili njenu i sramotu obitelji Žirović, dogovore da je udaju za Amalijinog oca. U dvorcu je kao nova gospodarica krala koliko je mogla, bila rastrošna i zlobna prema djevojci. Stalno ju je tužila ocu i čak je proglasila ludom. Sve to zato što je Amalija stajala na putu njenim planovima da okrade starca i pobjegne s ljubavnikom.

Lucija se prema svima pravila fina i mila, a drugi su u to vjerovali. Voljele su je čak i sluge. Amalija ju je uzalud pokušavala sama zaustaviti, jer je dobila pisma u kojima je obznanjena Lucijina sramotna prošlost. Nije joj pošlo za rukom, pa je Lucija s tobožnjim bratićem pobjegla, ponijevši sa sobom štogod je mogla. Upropastila je imanje Remetinec i Amalijinog oca. Bila je zlobna i sebična, a nadasve pohlepna.

Bilješka o piscu

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu. U roditeljskom domu stekao je ljubav prema umjetnosti. Poslije smrti majke 1848. godine, završivši u Zagrebu osmi razred, odlazi u Pečuh k rođacima, gdje 1850. godine završava prvi razred gimnazije.

Vraća se u Zagreb gdje maturira 1857. godine u gornjogradskoj gimnaziji, i upisuje se na Pravoslovnu akademiju. Od početka listopada 1859. godine nastavlja pravni studij u Pragu. Tu ostaje do 1865. godine. Ne položivši na vrijeme određene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozor”. 1868. godine postaje gradski bilježnik.

Iste godine vjenča se sa Slavom pl. Ištvanić. Postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta 1870. godine postaje i dramaturg.

Njegov prvi roman “Zlatarevo zlato” izlazi 1871. godine. Dvije godine kasnije, 1873. godine, postao je gradski senator i napušta kazalište. Od 1874. godine do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”.

Umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći bolestan diktirao je Kletvu i rekao je: “Ne dajte mi umrijeti, imam još toliko toga za napisati”.

Najpoznatija djela su mu: “Seljačka buna”, “Zlatarevo zlato”, “Prosjak Luka”, “Mladi gospodin”, “Prijan Lovro”, “Diogeneš”, “Kanarinčeva ljubovca”,”Vječni Žid” i “Zagrebulje”.