Samoglasnici
Samoglasnici
AUTOR: ARTHUR RIMBAUD
Arthur Rimbaud (1854.-1891.) jedan je od “prokletih pjesnika”, podvojenih između poezije i životne zbilje. Smatra ga se pretečom simbolizma i nadrealizma. U Pariz ga je pozvao deset godina stariji Verlaine, ali je Rimbaud svojim viđenjem poezije utjecao na Verlainea. Rimbaud već u sedamnaestoj godini piše svoju poznatu pjesmu “Pijani brod”, a u dvadesetoj godini napušta Francusku i prestaje pisati. Poznata je njegova pjesnička autobiografija “Sezona u paklu” (1873.) i zbirka poetskih fragmenata “Iluminacije”, koju je Verlaine bez njegovog znanja izdao 1886. godine.
Rimbaud teži napuštanju tradicionalne poezije u potrazi za novim mogućnostima jezika i izraza. Negira vrijednost razuma te se prepušta struji mašte. Svoja čula svjesno pri tome dovodi do nesvjesnog i podsvijesti, u kojima traži inspiraciju. U takvim potragama pronalazi začudne i šokantne vizije, kakve su opisane i u pjesmi “Samoglasnici”.
Samoglasnici – analiza pjesme
Rimbaud teži napuštanju tradicionalne poezije, ali to se odnosi samo na teme, jer u ovoj pjesmi slijedi tradicijsku lirsku formu soneta. Pjesma je lirska refleksivna.
Već prvi stihovi pjesme iznose poznatu ideju modernista (Baudelairea, Verlainea i drugih) o sinesteziji boja, zvukova i mirisa. Prvo razmotrimo zašto je Rimbaud kao središnji zbirni motiv upotrijebio samoglasnike. Oni su dio jezičnog iskaza koji je na normativnoj razini najsiromašniji. Samo ih je pet, ali bez njih jezik ne bi funkcionirao. Oni predstavljaju nešto usamljeno, a ipak okruženo društvom drugih slova. Oni pjesniku predstavljaju nešto izvučeno iz podsvijesti i služe za povezivanje naizgled nespojivih motiva iz ljudske okoline. Ovakvo gledište sugerira sinesteziju svih simbola, svega onoga što čovjeka okružuje.
U prvom katrenu samoglasnici su povezani s bojama: A – crno, I – rujno, O – modro, E – bijelo, U – zeleno. I zatim kaže: “evo postanja vam tajnih”. Time sugerira da u svakodnevne stvari prodire na njihovu dublju razinu iz koje želi iskopati tajanstvene znakove.
Svaka od tih boja zatim je povezana s određenom audio-vizualnom slikom. “A” ga asocira na crno tijelo sjajnih muha koje oblijeću oko smrada. “E” je povezano s ledenim kopljima i bijelim kraljevima. “I” podsjeća na grimiznu krv iz usta, ali i na smiješak lijepih usana. “U” ga podsjeća na krugove, srh mora, pašnjake i borove. U svakoj od ovih slika lijepo i ružno su gusto zbijeni i tvore dinamičke kontraste koji odražavaju pjesnikov svijet slutnji. Ovakva viđenja samoglasnika sugeriraju nadrealni svijet snova u kojima sve postaje živo i dobiva drukčije značenje. Rimbaud u svojim stihovima razara pojavni svijet i prenosi ga na višu razinu, mnogoslojnih tumačenja. Svaka od tih pjesničkih slika upotpunjuje gradaciju, u kojoj se motivi kreću od ružnog k lijepome: smrad – krv – kajanje – pašnjaci – ponajzadnja Truba.
Posljednja strofa ukazuje na kršćansku simboliku slova “A” i “O”. Kompozicijski je pjesnik počeo samoglasnikom “A” (Alfom- početkom), a završava metaforom Omege. Bog je Alfa i Omega. Samoglasnik “O” predstavlja samo čistu ljepotu: čudesna reskost, šutnja gdje se Zviježđa i anđeli gube, modri trak. Plava boja koju predstavlja “O” povezuje se s poimanjem anđela i zvijezda kao onih koji pripadaju nebu. Osim biblijskog tumačenja Boga kao Alfe i Omege, početka i svršetka, u posljednjoj strofi koja govori o svršetku vidimo metaforu “ponajzadnje Trube”, koja simbolizira Sudnji dan.
Gradacija motiva od ružnih k lijepima (od crne Alfe do modre Omege) asocira na poslovicu “preko trnja do zvijezda”. Umjetnički iskaz Rimbauda je estetika ružnoće, stvaranje čiste ljepote od “ružnog”, a to je tajna o kojoj pjesnik govori u prvoj strofi. Njegova tajna je i sinestezija svega u pojavnom svijetu (boja i zvukova – jezik i samoglasnici) i traženje onoga što se nalazi ispod površine tih simbola.
Bilješka o autoru
Jean Nicolas Arthur Rimbaud bio je značajni francuski pjesnik, simbolist. Svoje pjesme počeo je pisati još kao dijete, najuspješnije su pjesme koje je napisao kao tinejdžer, a do svojih dvadesetih godina posve je prestao pisati. Zato je prozvan djetetom Shakespeareom.
Rimbaud je rođen u Charlevillu 1854. godine, u obitelji srednje klase. Kada mu je bilo 6 godina ostavio ih je otac, pa je Rimbauda odgajala stroga majka katolkinja, pod čijim je snažnim utjecajem ostao i kasnije u životu. Ona je Rimbauda i njegovu sestru sama podučavala do njihove devete godine i tek onda su poslani u školu. Kontrolirala je njihovo učenje, a sve propuste i neznanje strogo je kažnjavala. Svoju djecu je pratila do škole do njihove petnaeste, čak i šesnaeste godine, ne dopuštajući im da se udaljavaju od nje. Rimbaud je već tada počeo pisati i to buneći se protiv klasičnog obrazovanja.
Ipak, bio je veliki katolik. Čitao je Bibliju i nakon što je došao na koledž u Charlevilleu. Jedan njegov učitelj potaknuo ga je da počne pisati pjesme na francuskom i latinskom. Prva tiskana pjesma bila mu je “Novogodišnji poklon siročadi”, objavljena 1870. godine u jednom časopisu.
Krajem iste godine, Rimbaud se počeo ponašati nekonvencionalno i provokativno. Postao je nepristojan i neuredan. Tada je Rimbaud pisao tada cijenjenom pjesniku Paulu Verlainu. On je bio oduševljen njegovim pjesmama, pa ga je čak pozvao u Pariz. Njih dvojica započeli su burnu aferu. Zbog njega je Verlaine ostavio ženu i dijete, te su obojica otputovala u London. Živjeli su siromašno, ali uživajući u alkoholu i drogama, kao pravi boemi.
Verlaine se vratio u Francusku, ali mu je Rimbaud nedostajao, pa su se ponovo susreli u Bruxellesu. Tada je Verlaine pokušao ubiti Rimbauda od ljubomore i bijesa za njim. Ipak, samo ga je ranio u zapešće, pucajući na njega iz pištolja.
Rimbaud se vratio u rodni grad i tamo napisao svoje značajno djelo “Boravak u paklu”. Bila je to pjesma u prozi koja je kasnije imala značajan utjecaj na razvoj moderne poezije 20. stoljeća.
Rimbaud se 1875. posljednji put vidio s Verlainom. Nakon tog susreta odlučio je sasvim se odreći pisanja, te živjeti mirnim životom. Bio je vojnik, ali je dezertirao i vratio se u Francusku. Na Cipru je radio kao nadzornik kamenoloma, ali se vratio doma zbog groznice. Kasnije mu je dijagnosticiran rak na koljenu.
Prije smrti je htio vratiti se u Afriku, gdje je neko vrijeme radio, ali mu se stanje pogoršalo. Umro je 1891. godine, sa samo 37 godina.
Osim zbirke “Boravak u paklu”, Rimbaud ima objavljenu zbirku “Sabrani stihovi” koja sadrži njegove rane radove, te zbirku “Iluminacije” koju je objavio Verlaine bez njegova znanja.
AUTOR: ARTHUR RIMBAUD
Arthur Rimbaud (1854.-1891.) jedan je od “prokletih pjesnika”, podvojenih između poezije i životne zbilje. Smatra ga se pretečom simbolizma i nadrealizma. U Pariz ga je pozvao deset godina stariji Verlaine, ali je Rimbaud svojim viđenjem poezije utjecao na Verlainea. Rimbaud već u sedamnaestoj godini piše svoju poznatu pjesmu “Pijani brod”, a u dvadesetoj godini napušta Francusku i prestaje pisati. Poznata je njegova pjesnička autobiografija “Sezona u paklu” (1873.) i zbirka poetskih fragmenata “Iluminacije”, koju je Verlaine bez njegovog znanja izdao 1886. godine.
Rimbaud teži napuštanju tradicionalne poezije u potrazi za novim mogućnostima jezika i izraza. Negira vrijednost razuma te se prepušta struji mašte. Svoja čula svjesno pri tome dovodi do nesvjesnog i podsvijesti, u kojima traži inspiraciju. U takvim potragama pronalazi začudne i šokantne vizije, kakve su opisane i u pjesmi “Samoglasnici”.
Samoglasnici – analiza pjesme
Rimbaud teži napuštanju tradicionalne poezije, ali to se odnosi samo na teme, jer u ovoj pjesmi slijedi tradicijsku lirsku formu soneta. Pjesma je lirska refleksivna.
Već prvi stihovi pjesme iznose poznatu ideju modernista (Baudelairea, Verlainea i drugih) o sinesteziji boja, zvukova i mirisa. Prvo razmotrimo zašto je Rimbaud kao središnji zbirni motiv upotrijebio samoglasnike. Oni su dio jezičnog iskaza koji je na normativnoj razini najsiromašniji. Samo ih je pet, ali bez njih jezik ne bi funkcionirao. Oni predstavljaju nešto usamljeno, a ipak okruženo društvom drugih slova. Oni pjesniku predstavljaju nešto izvučeno iz podsvijesti i služe za povezivanje naizgled nespojivih motiva iz ljudske okoline. Ovakvo gledište sugerira sinesteziju svih simbola, svega onoga što čovjeka okružuje.
U prvom katrenu samoglasnici su povezani s bojama: A – crno, I – rujno, O – modro, E – bijelo, U – zeleno. I zatim kaže: “evo postanja vam tajnih”. Time sugerira da u svakodnevne stvari prodire na njihovu dublju razinu iz koje želi iskopati tajanstvene znakove.
Svaka od tih boja zatim je povezana s određenom audio-vizualnom slikom. “A” ga asocira na crno tijelo sjajnih muha koje oblijeću oko smrada. “E” je povezano s ledenim kopljima i bijelim kraljevima. “I” podsjeća na grimiznu krv iz usta, ali i na smiješak lijepih usana. “U” ga podsjeća na krugove, srh mora, pašnjake i borove. U svakoj od ovih slika lijepo i ružno su gusto zbijeni i tvore dinamičke kontraste koji odražavaju pjesnikov svijet slutnji. Ovakva viđenja samoglasnika sugeriraju nadrealni svijet snova u kojima sve postaje živo i dobiva drukčije značenje. Rimbaud u svojim stihovima razara pojavni svijet i prenosi ga na višu razinu, mnogoslojnih tumačenja. Svaka od tih pjesničkih slika upotpunjuje gradaciju, u kojoj se motivi kreću od ružnog k lijepome: smrad – krv – kajanje – pašnjaci – ponajzadnja Truba.
Posljednja strofa ukazuje na kršćansku simboliku slova “A” i “O”. Kompozicijski je pjesnik počeo samoglasnikom “A” (Alfom- početkom), a završava metaforom Omege. Bog je Alfa i Omega. Samoglasnik “O” predstavlja samo čistu ljepotu: čudesna reskost, šutnja gdje se Zviježđa i anđeli gube, modri trak. Plava boja koju predstavlja “O” povezuje se s poimanjem anđela i zvijezda kao onih koji pripadaju nebu. Osim biblijskog tumačenja Boga kao Alfe i Omege, početka i svršetka, u posljednjoj strofi koja govori o svršetku vidimo metaforu “ponajzadnje Trube”, koja simbolizira Sudnji dan.
Gradacija motiva od ružnih k lijepima (od crne Alfe do modre Omege) asocira na poslovicu “preko trnja do zvijezda”. Umjetnički iskaz Rimbauda je estetika ružnoće, stvaranje čiste ljepote od “ružnog”, a to je tajna o kojoj pjesnik govori u prvoj strofi. Njegova tajna je i sinestezija svega u pojavnom svijetu (boja i zvukova – jezik i samoglasnici) i traženje onoga što se nalazi ispod površine tih simbola.
Bilješka o autoru
Jean Nicolas Arthur Rimbaud bio je značajni francuski pjesnik, simbolist. Svoje pjesme počeo je pisati još kao dijete, najuspješnije su pjesme koje je napisao kao tinejdžer, a do svojih dvadesetih godina posve je prestao pisati. Zato je prozvan djetetom Shakespeareom.
Rimbaud je rođen u Charlevillu 1854. godine, u obitelji srednje klase. Kada mu je bilo 6 godina ostavio ih je otac, pa je Rimbauda odgajala stroga majka katolkinja, pod čijim je snažnim utjecajem ostao i kasnije u životu. Ona je Rimbauda i njegovu sestru sama podučavala do njihove devete godine i tek onda su poslani u školu. Kontrolirala je njihovo učenje, a sve propuste i neznanje strogo je kažnjavala. Svoju djecu je pratila do škole do njihove petnaeste, čak i šesnaeste godine, ne dopuštajući im da se udaljavaju od nje. Rimbaud je već tada počeo pisati i to buneći se protiv klasičnog obrazovanja.
Ipak, bio je veliki katolik. Čitao je Bibliju i nakon što je došao na koledž u Charlevilleu. Jedan njegov učitelj potaknuo ga je da počne pisati pjesme na francuskom i latinskom. Prva tiskana pjesma bila mu je “Novogodišnji poklon siročadi”, objavljena 1870. godine u jednom časopisu.
Krajem iste godine, Rimbaud se počeo ponašati nekonvencionalno i provokativno. Postao je nepristojan i neuredan. Tada je Rimbaud pisao tada cijenjenom pjesniku Paulu Verlainu. On je bio oduševljen njegovim pjesmama, pa ga je čak pozvao u Pariz. Njih dvojica započeli su burnu aferu. Zbog njega je Verlaine ostavio ženu i dijete, te su obojica otputovala u London. Živjeli su siromašno, ali uživajući u alkoholu i drogama, kao pravi boemi.
Verlaine se vratio u Francusku, ali mu je Rimbaud nedostajao, pa su se ponovo susreli u Bruxellesu. Tada je Verlaine pokušao ubiti Rimbauda od ljubomore i bijesa za njim. Ipak, samo ga je ranio u zapešće, pucajući na njega iz pištolja.
Rimbaud se vratio u rodni grad i tamo napisao svoje značajno djelo “Boravak u paklu”. Bila je to pjesma u prozi koja je kasnije imala značajan utjecaj na razvoj moderne poezije 20. stoljeća.
Rimbaud se 1875. posljednji put vidio s Verlainom. Nakon tog susreta odlučio je sasvim se odreći pisanja, te živjeti mirnim životom. Bio je vojnik, ali je dezertirao i vratio se u Francusku. Na Cipru je radio kao nadzornik kamenoloma, ali se vratio doma zbog groznice. Kasnije mu je dijagnosticiran rak na koljenu.
Prije smrti je htio vratiti se u Afriku, gdje je neko vrijeme radio, ali mu se stanje pogoršalo. Umro je 1891. godine, sa samo 37 godina.
Osim zbirke “Boravak u paklu”, Rimbaud ima objavljenu zbirku “Sabrani stihovi” koja sadrži njegove rane radove, te zbirku “Iluminacije” koju je objavio Verlaine bez njegova znanja.
Samoglasnici
![Samoglasnici]()
Reviewed by Atraktiva
on
12:51
Rating:
Nema komentara: