U registraturi

U registraturi
AUTOR: ANTE KOVAČIĆ

Za Kovačićevu ranu prozu, u koju svrstavamo pripovijetke “Miljenka”, “Ljubljanska katastrofa”, “Zagorski čudak”, “Bježi-bajka” te roman “Baruničina ljubav”, a kasnije i romani “Fiškal” i “Među Žabari”, obično kažemo da su bili priprema za njegovo remek-djelo “U registraturi”. Kada je realistički roman “U registraturi” izašao, bio je shvaćen kao pljuska društvenom moralu i kao nešto što ne pripada tadašnjem vremenu.

Naslov nam govori da priča kreće iz registrature, u kojoj je glavni lik Ivica Kičmanović radio kao registrator. Sama registratura postaje simbol za tadašnje stanje u Hrvatskoj. Žanrovski se za roman može reći da je socijalni, ali i roman o odgoju. On je socijalni roman jer nam priča o raslojavanju hrvatskog društva, a roman o odgoju jer govori o sinu seljaka Jožice Kičmanovića – Zgubidana, koji odlazi u grad na školovanje.

Kroz sva Kovačićeva djela provlače se elementi jednako realizma i romantizma. U ovom djelu romantičarska obilježja su: karakteri likova Laure, Mecene, Dorice, Ferkonje i babe Hude, Laurino i Mecenino podrijetlo, motivi tajni, intrige i neočekivani odnosi te dijelovi o hajdučici Lauri. Realistički elementi, s druge strane, su: realistički opisi sela, seoskih svađa i tučnjava, običaja i svadbi te realističan opis gradske sredine, odnosno odnosa selo-grad, ali i sam lik Ivica, kao tipičan lik realističkog romana, koji se školuje u gradu te njegova socijalno-psihološka motivacija.

Roman je podijeljen na tri dijela i ima tri glavne teme. Prvi dio nas uvodi u bit djela preko registrature, gdje nam Ivičin životopis nagovještava što će biti tema romana. Zatim ulazimo u Ivičino djetinjstvo, njegov odlazak u grad, upoznajemo Mecenu i Lauru te se zatim vraćamo na selo, zajedno s protjeranim Ivicom.

Drugi dio romana nakratko prikazuje ostarjelog Ivicu, a zatim većinom priča o Mihinom životu – kako je postigao svoje ciljeve, o njegovu odnosu prema Ivici i Žoržu te njihovom neprijateljstvu. Na kraju tog djela dolazi uvjetno sretan kraj u kojem se Laura i Ivica ponovo nalaze, ali i rastaju jer se Ivica vraća u grad na školovanje.

Treći dio donosi kraj u kojem se Laura pojavljuje u ljubavnim trokutima. Ivica nalazi svoju ljubav Anicu te je kasnije i gubi od harambašice Laure. No, naravno najvažniji dio je sam kraj registrature koji je prouzročio Ivica. U nemogućnosti da vidi izlaz iz osobnih i društvenih problema, on se odluči na samouništenje, a za sobom vuče i registraturu i svoj život u obliku životopisa i spisa s Laurina suđenja.

Vrsta djela: roman o odgoju i socijalni roman

Mjesto radnje: Zagorje

Vrijeme radnje: 19.stoljeće

Kratak sadržaj

Prvi dio

Gospodin Registar prekorava i ušutkava omladinu, koja nema pravo biti toliko drska jer ne pripada ni filozofu ni hrvatskom literatu- Ušutkava i starce, koji su po njegovu mišljenju odavno trebali biti spaljeni, a sve kako bi crni čovo, za kojeg su svi govorili da je nijem i gluh, cijelo vrijeme zaključan u ladici njihovog gospodina registratora, došao do riječi. Svi su pristali dati riječ crnom čovi jer su ga smatrali više vrijednim od samih sebe jer je bio časno biće po svom roditelju registratoru. Registrator je osoba koja ih je sve spasila od referenta, miševa i nepristojnih, odvratnih ljudi. Crni čovo se predstavio kao srce i duša te slika i prilika registratora. On je njegov životopis i dao je razlog zašto danas želi pričati s njima. Registrator je taj dan, prije nego je otišao iz registra, u njega napisao “Svemu je kraj!“. Čovo je znao da te ljudske riječi znače isto što i kod njih znači da ih miševi i crvi rastoče ili da ih proguta oganj. Budući da je registrator pisao bajnim hijeroglifima, životopis je htio da bar netko zna što se događalo sa životom njegova vlasnika Ivana Kičmanovića.

Ivan Kičmanović bio je sin Jožice Kičmanovića, zvanog Zgubidan. Živio je na selu u “kućerku koji je visio poput otkinute gube na hrastu“. U tom selu su svi bili dobri jedni s drugima i nije im bilo teško hodati jedan do drugog. Žene su se uvijek skupljale za razgovor, djeca za zabavu, babe su se često svađale, muškarci su se sastajali da piju, a ponekad bi se srdito gledali i nadvikivali preko brjegova te krenuli niz brijeg jedan prema drugome, no onda bi, u većini slučajeva, odustali i vratili se svojim kućama. Jednog dana su se sukobili Zgubidan i Kanonik, Zgubidan je uzeo kolac i krenuo na Kanonika, no ovaj mu je podmetnuo nogu i Zgubidan je pao u lokvu blata. Ivan je krenuo na Kanonika da obrani oca, no kada je vidio da njegov dugonogi otac bježi i on je potrčao za njim. Ivanu nije bilo jasno zašto su on i njegov otac pobjegli. Pomislio je da je njegov otac slabiji od Kanonika. To ga je rastužilo pa je otišao u šumu gdje se isplakao i zaspao.

Kada je pao snijeg, Ivan je jedini bio vani i sanjkao se na sanjkama koje mu je napravio otac. Vidio je da kod Kanonikove kuće ima djece kao u ciganskom logoru pa je uzeo sanjke i zaputio se tamo. Kada su djeca koja su mu uzela sanjke pala sa njih u duboki snijeg, počela su cičati. Kanonik je na to izašao iz kuće, bacio malog Zgubidanovića, bosonogog i obučenog samo u košulju od krutog konopljinog platna, u dubok snijeg. Pokupio je ostalu djecu i uveo ih u kuću. Ivan se vratio u kuću mokar, ne rekavši zašto. Trenutno ga je mučilo samo to kako se Kanonik usudio nazvati ga Zgubidanovićem. Tri, četiri dana nakon toga Ivan se razbolio, a ozdravio je tek kada je došlo proljeće. No, nije prošao niti jedan dan, a da on nije pomislio na malog susjeda Kanonika.

Jedne jesenske nedjelje Ivan je u kolicima vozio braću i sebe niz brdo, kada je došao njegov otac sa susjedom Kanonikom. Pričali su o tome kako je na svijet došao Antikrist i kako je vrijeme da se djeca uče čitati i pisati. Uskoro će to znati cijeli svijet. Kanonik je tražio od Ivana da i njega provoza u svojim kolicima, no ovaj je odbio jer je smatrao da će mu Kanonik slomiti kolica svojom težinom. Kada je vidio da se pri dnu brijega nalazi ista blatna lokva u koju je prije pao njegov otac, pristao je odvesti ga, uz upozorenje da on neće biti kriv ako se nešto loše dogodi. Kada su punom brzinom došli do lokve, Ivan je naglo skrenuo, pa je Kanonik, obučen u potpuno bijelo, pao u blatnjavu lokvu. Ivan je otrčao vičući da on nije ništa kriv, dok se njegov otac kidao od smijeha. Svi ljudi su se skupili oko Kanonika da vide što se događa.

Došlo je vrijeme da Ivan krene na školovanje. Zgubidan je smatrao da je školovanje glupo. Uzmu ti djecu koja se trebaju diviti tebi, zatim ih, nakon nekoliko potraćenih godina, pošalju u vojsku, a nakon toga se oni samo propiju i ne znaju ni osnovni poljoprivredni zanat. Kanonik je, s druge strane, smatrao da je školovanje glupo jer nije želio da se njihova djeca pogospode i na svijetu polako nestaje mjesta za sve ljude. Sutradan su se Ivica i Zgubidan uputili u školu koja je bila udaljena sat vremena hoda. Ivica je u isto vrijeme bio i veseo i iznenađen jer nikad prije nije vidio toliko djece na jednom mjestu. Prišao im je učitelj i Jožica je predstavio Ivicu. Učitelja je više zanimala vreća na Jožicinim leđima u kojoj je bilo sira, maslaca i šljivovice, nego sam Ivica, no se on pretvarao da to ne vidi. Učitelj ih je odveo u jednu sobu gdje je njegova žena pospremila stvari iz vreće i gdje im je on dao početnicu, tablicu i kamečku. Očekivao je da će sve to Ivica sutra donijeti u školu.

Neko vrijeme Ivica je išao u školu i iz škole s Kanonikovim sinovima Perom i Mihom. Pero je bio pametniji od njih dvoje i svi su ga voljeli više od Mihe. S vremenom je Pero postao najbolji i najpametniji učenik pa je stalno objašnjavao Mihi i Peri stvari koje oni nisu razumjeli. Miha je tvrdio da on to sve zna, samo što ne želi pričati, a Pero je većinom ignorirao razgovore duboko zamišljen. Jednog dana, Ivica je objašnjavao Mihi zašto mu zadaća nije dobra i što joj fali, kada mu Kanonik kaže da ga pusti na miru jer njega ne treba učiti gospodarstvu. On to sve već ima, pa samo ivica to treba naučiti, jer on toga nema. Ivica je planuo na njega i upitao ga zašto ga psuje i grdi kao Turčin. Kanonik mu je rekao da se gubi i lupio ga šibom po uhu i leđima. Ivica se pokupio i otišao kući bez da je ikada ikome rekao da ga je susjed udario šibom.

Dok je životopis uživao u svojoj pauzi, drugi su raspravljali o tome kako filozofi nisu originalni jer, poput slastičara koji kamufliraju lošu pitu, oni uzmu tuđe ideje i samo ih uljepšaju, malo nadograde pa prodaju pod svoje.

U velikom gradu živio je Zgubidanov rođak koji je radio za bogatog čovjeka zvanog “”Ilustrišimuš”. Rođaka su zvali “gospon kumordinar Žorž pri “Ilustrišimušu” jer kad god bi došao kod njih na selo za Božić, bio bi obučen u najskuplju odjeću. Desna ruka mu je uvijek bila puna prstenja i uvijek bi sve radio s njom kako bi je pokazao, a lijeva ruka mu je bila obučena u rukavicu od jelenovine. Naravno, sve je to uzimao od Ilustrišimuša, samo kako bi se pokazao. Žorž je našao posao za Jožicu (Zgubidana) pa ga je poveo sa sobom da radi za Ilustrišimuša kao težak. S vremenom je Jožica upoznao čari bogatog žvota preko hrane koju mu je Žorž donosio jer je jednom vidio Jožicu kako liže tanjure dok ih je prao. Sjetio se Jožica i svoje obitelji na selu, pa je predložio Žoržu da uzme Ivicu kao svog pomoćnika. Ivica sada u svojoj 12. godini navodno zna više od samog seoskog učitelja.

Na zadnji dan škole, prije nego što je Ivica trebao otići u grad školovati se za gospodskoga slugu, a kasnije jinuša, bio je sprovod Perice Kanonika. Ivica je bio zadužen da pročita govor koji mu je spremio učitelj, no on je na njega dodao svoje dijelove te tako rasplakao sve prisutne. Postao je junak dana o kojem se još dugo pričalo. Na putu sa sprovoda, svi su još uvijek bili oduševljeni Ivicom. Jedan gospodin, koji je Ivicu prozvao “seljačkim grošićem“, rekao je da treba skupiti novce kako bi se Ivica mogao poslati illustrissimusu da se obrazuje čak za plebanuša, fiškališa ili suca. Tako je i bilo. Župnik i učitelj uputili u grad do illustrissimusa, koji je ujedno bio i mecena. Tamo su isposlovali da se Ivica više obrazuje. Šekutor je došao do Ivičine kuće i tamo im priopćio vijesti. Oni mu nisu vjerovali jer su mislili da se po selu priča da će se Ivica obrazovati, samo da im se narugaju jer tako siromašni nešto pokušavaju. Kada su mu konačno povjerovali, on im je rekao da sutra Ivica, njegova majka i Jožica dođu u župni dvor da se sve dogovore.

Na putu do župnika sreli su obitelj Kanonik kako radi na polju. Otac Kanonik govorio je Jožici da je lud što pušta Ivicu da ide u grad jer će ga tamo samo upropastiti tj. pretvoriti ga u đaka-prosjaka. Neće biti ni muško ni žensko, ni gospodin ni seljak. U dvoru je župnik priopćio Jožici i majci da su skupili sredstva za Jurici potrebne stvari. Majka je starici dala sir, maslac i jaja da se nađe za juhu. Kada je učitelj došao u krčmu, poveo je raspravu s krčmaricom i Kanonikom kako je Ivica, kao sin Zgubidana, uspio otići na školovanje, dok njihova djeca, koja su isto tako nadarena, nisu. Cijelim selom pričalo se da su župnik i učitelj podmićeni. U Ivičinoj kući sve je teklo mirno, u pripremama za njegov odlazak.

20-godišnji Ivica postao je humanist. Ležao je u svom udobnom krevetu i razmišljao o Lauri. Ilustrišimuš se spremao za veliku gozbu, na kojoj je trebao proslaviti svoju titulu predsjednika društva Poniznosti i ustrpljivosti – 11. put za redom. Pojet mu je za tu prigodu sastavio govor, kojeg je kasnije Vanča (Mecenin nadimak za Ivicu) morao lijepo prepisati da ga Mecena nauči. Ni nakon mjesec dana illustrissimus nije znao svoj govor napamet. Vježbao je pred Ivicom i ljutio se kada bi ga on ispravio. Pri jednom ispravljanju Mecena se naljutio i natjerao Ivicu da on izrecitira govor, a kasnije se ljutio na njega zašto on zna taj govor jer je to samo njegova stvar. Pokušao je nagovoriti Ivicu da on održi njegov govor umjesto njega. Ivica je rekao da to ne priliči jednom Meceni i desetogodišnjem predsjedniku društva Poniznosti i ustrpljivosti. Mecena je ponovno bio izabran za predsjednika, iako su članovi društva i sami znali da mu je vrijeme da ode s tog mjesta. Također su znali da će proći puno vremena prije nego što dođe neki hrabri Prometej, odnosno Epimetej, koji će mu se suprotstaviti.

Nakon skupštine su svi otišli u Meceninu kuću na obilnu večeru gdje se usred govora jednog od članova dogodio incident. Taj govornik ostao je zaprljan hranom koju je istresao na sebe. Ivica je, pokušavajući pomoći, uspio razljutiti Mecenu i svog rođaka pa mu je rođak zbog toga rekao kako nikad neće biti gospodin. Nakon što su Ivica i Žorž odnjeli Mecenu u njegovu sobu, gosti su se razišli. Ostali su samo neraspremljeni stolovi koji su čekali da ih se počisti.

Na dan kada je trebao otići u grad Ivica je čuo razgovor koji nije razumio. Bio je to razgovor između njegove majke i oca u kojem pričaju o tome kako je Kanonik pokrenuo nekakve glasine o Ivičinoj majci. Cijelo selo vjeruje u to pa čak ni Jožica nije vjerovao u njihovu neistinitost, dok mu žena nije rekla da ako želi, može je odvesti u šumu i tamo je ubiti. Nitko za to neće znati jer će ona reći da ide sinu u grad. Kada se oprostio s majkom, braćom i sestrom, Ivica je s ocem i učiteljem krenuo u grad. Na putu su stali u dvije krčme, a kada su došli u grad, Ivica je osjećao i tugu i veselje. Isticao se i svi su odmah znali da je on prvi puta u gradu. Svakog prolaznika pozdravljao je s “Hvaljen Isus” i svećeniku u prolazu krenuo je poljubiti ruku.

U Meceninovom domu dočekao ih je Žorž. On nije htio ni pogledati Ivicu jer mu nije poljubio ruku, a kada je to učinio, uputili su se u trgovinu kako bi opremili Ivicu kao pravog gospodina. Nakon puno pregovaranja, kupili su mu odijelo za 10 forinti i novi šešir. Žorž se pobrinuo za njegovu kosu. Mecena nije dopustio da mu poljube ruku i ignorirao ih je većinu vremena. Nakon ručka Ivica, učitelj, Jožica i Žorž otišli su prvo u varoš, a kasnije u kavanu gdje ih je Jožica osramotio, prolivši kavu po njima. Kada je počela padati noć, Jožica i učitelj su se oprostili s Ivicom i krenuli su kući. Ivica je ostao sam u Žoržovoj sobi/družinskoj sobi i zaspao plačući. Iz sna ga je probudio Žorž, a onda su u sobu ušli sluge Ančica, Helena, Petar, Tomica i Evica, a za njima kasnije i Žorž. Svi osim Ivice sjeli su za stol jesti. Mislili su da je Ivica zaspao, pa su sluge počele ogovarati svoje gazde bez srama. Ivica je više bio Žoržov sluga nego što je učio. Nije znao ni je li dobar učenik ili ne jer su svi učitelji bili hladni prema njemu, dok su one bogatije pazili i hvalili. Kao sluga Ivica je čistio cipele, uređivao družinsku sobu, pročetkavao odijela, nosio vodu… Žoržu je češljao i mazao njegovu kosu, pospremao njegov krevet i punio mu vedricu za kupanje. Žorž se nije brinuo uči li Ivica ili ne jer je bilo manje dobrih sluga, nego što je obrazovane gospode.

Ilustrišimušev “otac” bijaše providnik na vlastelinstvu velikaša T., a njegova majka bila je Amalija ili Dalila. Njegov nesuđeni otac prvo je bio oženjen mirnom i poslušnom ženom, no ona je umrla. Ljudi su mislili da ju je upravo on zadavio jer mu je bila dosadna. Njegova druga žena bila je Ilustrišimuševa majka, crnka koja je zaludila koga je htjela te je varala svog muža s kim god je htjela i kada god je stigla. Za nju se zainteresirao i velikaš koji se nakon nekoliko godina vratio na svoje dvore. Velikaš je postavio providnika kao glavnog te ga je stalno slao na putovanja kako bi on imao što više vremena nasamo s njegovom ženom, koju je on tako silno volio. Amalija je zatrudnjela i rekla to velikašu koji je bio sretan vijestima, no istovremeno se Amalija morala ponašati kao da je dijete providnikovo, sve dok on nije umro pokušavajući spasiti velikaša i njegovog konja od pada u ponor. Velikaš se uspio spasiti tako što se uhvatio za glogov grm, no providnik je zajedno s konjem pao u ponor. Nakon toga, velikaš je nestao zajedno s Amalijom. Tako se rodio illustrissimus.

S 25 godina je illustrissimus krenuo majčin stopama te je, dok su svi ostali brak smatrali svetim, on odlučio da će “gizdava vila Dorica”, koja je prije nego što se udala bila san mnogih muškaraca, biti kad-tad njegova. Njegove vjerne sluge su pokušavale to srediti za njega, no nitko do crnog Jakova nije uspio. Crni Jakov je platio tatu Mikuli, poznatom po svojim krađama, da kaže da je Doričin muž Mato Zorković s njim ukrao osam purana s vlastelinskog imanja. Oni su tako završili u zatvoru, a crni Jakov je nagovorio Doricu da ode milostivom velikašu da ga zamoli za milost u ime svog muža. Dorica je sa sobom povela svog susjeda kao svjedoka, no kada su došli vlastelinu, Jakov je odvukao susjeda u sobu s vinom i tamo ga napio da nije znao za sebe. Za to vrijeme, vlastelin je bio s Doricom. Jakov je poslušao da se uvjeri svojim ušima da sve ide po planu, a zatim rekao da će i on dobiti svoj dio kolača s Doricom. Pijanog susjeda ostavio je kod grma blizu njegove kuće, a on se vratio na dvor da pričeka svoju priliku. Kada se ujutro probudio, Jakov se umio i krenuo prema vlastelinovoj sobi da pričeka Doricu. Ona je u tom trenutku zbunjena izlazila i usprkos tome što je počupala šake kose s Jakovljeve glave, nije se uspjela osloboditi.

Nakon što su ga pustili bez objašnjenja zašto je pomilovan i tko ga je pomilovao, Mato je došao kući sretan. Tamo ga je dočekala izmorena Dorica i ispričala što se dogodilo nakon čega je on uzeo sjekiru i otišao. Nedugo nakon toga, zapalilo se njihovo imanje. Ljudi su pokušavali ugasiti vatru, ali sve je bilo uzalud. Htjeli su odustati kada su čuli tihe uzdahe iz kuće. Izvukli su Doricu i ona je počela buncati o tome kako treba spaliti Mikulu i Jakova te je proklinjala svoju ljepotu. Viknula je da sve može izgorjeti osim njene vjenčane krune te je uletjela u kuću, a za njom i susjed koji ju je jučer pratio. Oboje su gorjeli kada su izašli iz kuće. Ljudi su ih gasili, no za Doricu je bilo prekasno. Desna strana lica bila joj je ispržena do kosti, a desno oko do moždine. Mikula je, po običaju, ukrao i krenuo bježati. Seljaci su se razišli na zapad i istok tražeći ga, no on je samozadovoljno krenuo prema sjeveru, znajući da ga neće uhvatiti. U mraku ga je čekao Mato Zorković, za kojeg nitko nije znao što radi i gdje je. Mato je tražio objašnjenja koje mu je nakon borbe Mikula i dao, no to nije bilo dovoljno da preživi. Mato mu je sjekirom odrezao ruke tako da su mu jedva visile s kože, pa ga je objesio za drvo. Sam Mato je iz borbe izašao s ubodom noža u prsima.

Iako su ljudi slutili da su cigani to učinili Mikuli, Jakov je slutio da je krivac Mato. Zato navečer nije izlazio iz kuće bez kubure. Nakon nekog vremena ga je Mato ipak uhvatio te su ranjeni pali u isti ponor u kojem je umro illustrissimusov nesuđeni otac. Dorica je prolazila kroz devet sela. Svi su je znali i nije imala potrebu prositi jer bi svaku noć bila kod nekog drugog seljaka, gdje bi prenoćila i dobila hranu. Na jednoj ladanjskoj svetkovini Dorica je prepoznala Mecenin glas te je na iznenađenje svih prisutnih počela prositi, a zatim se počela derati. Bacila se na Mecenu i svojim noktima ga grebala po licu. Ljudi su je jedva odvukli s njega, nakon čega je Mecena bez ikakve riječi otišao na svoje imanje. Putovao je svijetom sve dok se nije smirio u gradskoj kući u kojoj se sad nalazio. Dorica je živjela od županijske oblasti sve dok nije umrla.

Prvih ljetnih dana, nakon što je Ivica navršio 19 godina, bio je pozvan da dođe do Mecene. Mecena mu je rekao da s njima dolazi živjeti njegova rođakinja i nova štićenica Laura G. Od njega očekuje da ništa ne pokušava s njom, s obzirom da je od Žorža čuo kako je postao pravi mladić koji je počeo juriti za curama. U sumrak je Žorž pokušavao nagovoriti Ivicu da krene s njim kako bi dočekali Lauru, no on je odbijao u inat Meceni. Kada se Žorž vratio, rekao je Ivici da će požaliti što nije išao na doček jer takve djevojke nema nijedna barunija i nijedna grofija ovog svijeta. U njenu čast odlučio je da će lijepo večerati i zaliti to zadnjim vinom koje su imali. Kada je Žorž tu isti noć zaspao poslije obilne večere, Ivica se zaputio u Laurin dio dvora, u nadi da će je vidjeti. No vrata na koje je pokucao bila su Mecenina te ga ja tako Mecena skoro otkrio. Sljedeće jutro Ivica je otišao u vrt kako bi učio, no dok je sjedio, čuo je lagane korake. Dok je pokušavao pobjeći, ispustio je knjige i tako upoznao Lauru. Pomogla mu je pokupiti sve listove koji su izletjeli iz knjiga.

Oni su se zbližili i postali su kao brat i sestra. Ivica je rekao da bi sve bilo savršeno da ona nije Mecenina rođakinja. Laura se na to pokupila i otišla. Ivica je znao da ga Laura izbjegava jer je izlazila u vrt samo dok je on bio u školi. Ona mu je na neki čudan način nedostajala, pa joj je napisao pismo u kojem joj govori kako odlazi te da ona slobodno može hodati vrtom kada poželi. Sutradan ujutro Ivica je dočekao Lauru u vrtu. Imali su dovoljno vremena samo da se pomire, prije nego što je Ivica morao pobjeći. Nakon toga su njihovi sastanci bili rijetki, ali slatki i iskreni. Na jednom od tih sastanaka Laura je Ivici ispričala priču o svom životu.

Svoje majke se nije sjećala jer je umrla od prehlade godinu dana nakon njenog rođenja. O njoj su se brinuli njen 40-godišnji otac i starica Ivana. Poduzeće u kojem je radio njen otac je propalo pa su se morali preseliti u neko skromnije mjesto. Preselili su se na tavan jedne proste obitelji koja je živjela u zabitnoj i zamazanoj ulici niskih i kukavičnih kućica. Kada se Laura iduće jutro probudila njen otac nije bio pokraj nje. Plačući je potrčala niz stube gdje ju je dočekala gazdarica kuće. Odvela ju je van da se igra s njenim jednookim sinom Ferkonjom i ostatkom djece. Laura je isprva bila sretna jer se nikad nije igrala s toliko djece, no onda je Ferkonja svako malo dolazio kako bi trgao zlatna puceta s njenog odjelca. Kada je izgubio sva puceta u igri sa starijim dječacima, ljut je došao do Laure i lupio je šakom po leđima. Rekao je da je ona njegova žena, što mu je rekla njegova majka te da zato ima pravo udarati je. Jedini koji joj je u toj situaciji pomogao bio je dječak Damjan. Natjerao je Ferkonju da se zakune da ju neće dirati. Nakon što se zakleo, Ferkonja je otrčao kući, a Laura je potrčala za njim jer nije znala što bi sa sobom. Tamo je zaplakala jer se bojala što će joj reći otac kad sazna da su joj ukrali zlatna puceta. Ferkonjina mama joj je zašila staru željeznu dugmad Ferkonjina tate, kako bi Laura prestala plakati. No, kada se Ferkonjin tata vratio, počeo je vikati. Htio je istući i ženu i Lauru jer je to napravila. Ona je odnjela Lauru na tavan i rekla je da tamo čeka svog oca.

Kada se Laura probudila, vidjela je kako joj tata sjedi i čeka je s večerom. Laura mu je sve ispričala te je on otišao do gazdi gdje su se svađali. Kada se vratio, rekao je Lauri da sutra odlaze od tamo. Kada se Laura iduće jutro probudila, tata joj se nije budio pa je otrčala do Ferkonjine mame i tražila je da krene s njom da ga probude. Ona nije htjela pa je Laura tražila Ferkonju da ide s njom. On je otišao samo zato što mu je obećala još zlatnih puceta. Ferkonja je istrčao s tavana vičući da je gospodin umro. Majka je zaključala Ferkonju i Lauru te se nakon nekog vremena vratila s Ferkonjim ocem, pa su ih opet zaključali. Kada se ponovo vratila, uzela ih je za ruku i odvela starici na kraju ulice da ih pričuva. Vratila se nakon dva dana i rekla Lauri da su pokopali njenog oca i da će od sad živjeti s njima, jer nema s kim drugim.

Kroz Laurino odrastanje, majka ju je branila od oca nekim argumentom koji Laura nije shvaćala. Ferkonja je brinuo o njoj i svaki put kada bi dobio plaću, nešto bi joj kupio. Kada je Laura imala 13 godina, majka je poslala Ferkonju i nju da odu u šumu naći izvor i natoče vode u pehare. Ferkonja je cijelim putem tjerao Lauru da ide za njim jer je ona nekoliko puta htjela odustati. Laura je slutila da Ferkonja nešto želi od nje jer ju je stalno hvatao za ruku, ramena i struk pa ga je nagovarala da krenu natrag jer je padao mrak. On se međutim ljutio na nju i nije htio ići jer ga je ona nazvala rugobom. Dopustio joj je da ih ona izvede iz šume. Unatoč njenim nagovaranjima da on vodi, on nije htio. Tek kada je već bio mrak, rekao je da će ostati spavati u šumi jer su se potpuno izgubili. Ona nije htjela ostati s njim jer je on opet nešto pokušao pa je trčala sve dok se nije poskliznula. Pala je i onesvijestila se. Probudila se sljedeće jutro s ranama po nogama, rukama i glavi. Vjerojatno ne bi preživjela da je nije pronašla starica Huda koja se bavila ljekovitim biljem. Ona joj je pomogla da izađe iz ponora u koji je pala i odvela je svojoj kući, gdje su je već čekale 4 žene i 3 muškarca da joj pomognu. Huda je odvela Lauru u kuću da se najede i zatim ju je uputila da spava, a ona je izašla. Lauri se nije spavalo pa je izašla van gdje je pomogla Hudi da podijeli masti i kapi bolesnicima. Poslije toga Laura je Hudi ispričala cijeli svoj život. Huda joj je ponudila da ostane s njom živjeti jer ne želi da ide među zle ljude. Tri godine je bila s njom. U te tri godine Huda ju je učila sve o biljkama, no Lauri nije to baš išlo. Huda se s vremenom razboljela te je zvala staricu Jurku da dođe po Lauru, kako bi je odvela njenom rođaku Meceni.

Tu noć, kada je Mecena po 11. put postao predsjednikom društva Poniznosti i ustrpljivosti, Žorž je zaspao s Mecenom u njegovim odajama, a Ivica se uputio u družinsku sobu. Na putu je sreo Lauru kojoj je rekao da po prvi puta nema nikoga tko bi ih mogao omesti. Zagrlio ju je bez straha da će ih itko vidjeti. Otišli su u Laurinu sobu i tamo su spavali, sve dok ih nečije kucanje na vratima nije probudilo. Bili su to Žorž i Mecena. Tražili su Ivicu i našli su ga iza zastora, nakon čega ga je Mecena natjerao da se izgubi. No, Laura se usprotivila i rekla da je on njen.

Kada se nakon sat vremena Ivica vratio u družinsku sobu, dočekao ga je otac. Došao je po njega jer mu majka umire i želi ga vidjeti posljednji put. Kada su Jožica i Ivica već bili na izlazu, Laura je dotrčala i dala Ivici svoj kovčeg te su se zatim oprostili.

Drugi dio

Registrator Ivica Kičmanović ulazio je u registraturu, pa se čovo koji im je pričao priču morao vratiti u ladicu iz koje je izašao. Stari i mladi su se prepirali o tome je li zaista potrebno poznavati latinski jezik? Je li bolja sadašnja književnost ili književnost iz 1869. i 1870. godine? Tada je u registraturu ušao čovjek koji je tražio da mu nađu registar o parnici koju vodi protiv Židovke koja mu je ukrala njegov dio gusaka. Ivica mu nije htio pomoći jer nije imao ni pismo ni broj koji bi mu pomogli u potrazi, no mladi kicoš Plantić-Plantanović Simeunov mu je našao što je tražio. Nakon što je čovjek otišao, Ivica mu je rekao da ne smije tako proturječiti mu i pomagati ljudima, ako ih je on odbio. Plantić je rekao da mu je drago što je pomogao čovjeku jer će Židovka izgubiti. Židovkin registar se oglasio i rekao da ne vjeruje da će izgubiti. Oglasili su se i drugi registri koji su ga gledali kao jako bahatog. Tada se oglasio i jedan mađarski registar koji je rekao da bi trebali biti antisemiti kao oni pa da je se riješe. No, svi registri su se složili da Hrvati nikad neće biti takvi.

Iza trećeg, četvrtog brda od Jožičina i Kanonikova prnjavora, uzdizala se najljepša kuća njihova sela. Pripadala je Nikoli Medoniću, poznatom po posuđivanju novca bez kamate, pod uvjetom da mu zadužena osoba mora dati 10% od prirodnih darova koje je te godine uzgojila. Kanonik i Miha su bili pod Lalokom (brežuljak pod Nikolinim dvorištem) noseći svoj dio duga, kada su im krava Plavojka i junić Riđan odbili poslušnost – nisu mogli uzbrdo. Nikola je pozvao slugu Stipu da dovede njegove volove i povuku kola. Nakon što su se svi uspeli na brdo, Miha je privezivao kravu i junića za orah, a Kanonik govorio Medoniću kako je Miha obrazovan i da bi bilo lijepo kada bi se nekako mogao dokazati. Medonić mu je obećao povesti ga sa sobom na konjski sajam u Furlandiju. U podrumu su njih troje popili po koji pehar pa otišli u kuću na večeru. Tamo su ih služile Medonićeva žena i kćer Justa te sluškinja. Kada su išli kući, Kanonik je Mihi natuknuo kako bi bilo dobro da se oženi Justom jer iako nije bila lijepa, bila je bogata. Time bi i on postao netko. Kada su bili blizu kuće, sreli su Jožicu koji se spremao na put ka Ivici. Tamo su Kanonik i Jožica pričali o Ivici i tome kako bi bilo lijepo da Ivica postane svećenik, iako Jurić i Mecena žele da postane ili sudac ili fiškal.

Noć prije Velikog petka, Ivica i Žorž su došli na selo Ivičinim roditeljima. Slavilo se do kasno u noć. Ujutro je Jožica izašao iz kuće i tamo su ga dočekali debeli mraz i susjed Kanonik. Čudio se i proklinjao mraz jer će im se urod zamrznuti. Jožici je pričao kako je Miha postao toliko uspješan da ima zaključanu škrinju punu svakakvog bogatstva. Kada su se svi probudili, Žorž je izašao van i tražio vode da se umije i opere kosu. Kada je Kanonik čuo kako Žorž viče za vodu, došao je do njihove kuće. Ivičina majka mu je donesla zdjelu vode, no Žorž se žalio da je voda prljava jer je zdjela bila prljava te je zahtijevao da mu donesu novu vodu. Ivičinu majku je to naljutilo jer je znala da će Kanonik svima pričati kako ih je Žorž osramotio. Žorž je objasnio Kanoniku kako Ivicu profesori već sada oslovljavaju s “vi”. Kada se Žorž spremio, krenuo je po kućama kao pravi gospodin. Nagovarao je i Ivicu, no on nije htio ići jer je došao da provede vrijeme sa svojom obitelji. Majka je u kući spremala bijelu pogaču i kolače, no vidjelo se da je ljuta. Objasnila je da je muči Kanonik, no sin i muž su je nagovorili da su u laži kratke noge i da se ne treba brinuti jer ljudi znaju što je istina. Majka je Ivici dala pogače da odnesene bratu i sestrama da ih razveseli. Kada je došao do njih, sva djeca oko njih su se razbježala jer nisu poznavala Ivicu. Kasnije su se svi ponovo okupili i podijelili pogače.

Došao je Uskrs i svi seljaci uputili su se u crkvu. Na putu su se svi sreli pa i Jožičina i Kanonikova obitelj. Na putu su svi gledali u Žorža i Ivicu i komentirali ih. Na putu za crkvu Miha je izašao iz židovske krčme te je nagovarao oca da ode s njim na šljivovicu. Kanonik je odbio unatoč tome što je Miha rekao da on neće s njima kući, ako on neće s njim u krčmu. Kanonik je ušao u crkvu, a Miha je samo pogledao u Ivicu i Žorža te pljunuo i ušao u krčmu. Jožica je komentirao kako Miha nikad neće biti pravi gospodin, kad ide u krčmu na sam Uskrs. Tijekom uskrsnog provoda, Žorž je primijetio da svi dive Mihinom madžarskom odijelu, više nego njegovoj cijeloj opravi. To ga je naljutilo jer seljaci očito nisu znali razlikovati svijeću od roga. Na putu iz crkve Miha je hodao uz Justu te je ona njemu dala pisanicu, a on njoj bisernu ogrlicu. Ona se pobrinula da je svi vide, a i da sve djevojke vide nju s Mihom. Kanonik je išao s Margaritom i Nikolom te komentirao kako je lijepo da su djeca našla. Sve krčme su bile pune i iz svake krčme je odjekivala galama. U Rajhercerovoj krčmi našli su se Miha, Kanonik, Justa, Medonić, Jožica, Ivica i Žorž. Cijelo vrijeme su se borili koja će pjesma svirati te su se tako indirektno vrijeđali, sve dok se naposljetku nisu potukli i uvukli većinu krčme u to. Čak je i Justa htjela ostati kako bi pomogla Mihi, no otac ju je odvukao. Rajhercer je vidio da njegovoj krčmi nema spasa pa je zaključao sve sobe kako se nemiri ne bi tamo proširili, a onda je mogao samo gledati kako svi udaraju u što god stignu.

Žorž je četveronoške išao kući stazicom koja je išla od groblja. Na putu je stao kod potočića da opere svu krv sa sebe. Najviše od svega krvario mu je nos koji je najvjerojatnije bio i slomljen. Žorž je osjećao kao da ima krastavac na nosu. Jožica je išao istim tim putem i pitao se što li se dogodilo s Ivicom i Žoržom. Kada je Žorž čuo njegov glas, dozvao ga je sebi i tamo su shvatili da je Jožica bio taj koji je slomio Žoržu nos. Jožica je pao u nesvijest i čim ga je Žorž uspio osvijestiti, otišli su od tamo najbrže što su mogli. Čuli su da se približavaju Kanonik i Miha. Kanonik je s Mihe svukao njegov kaput koji mu je Žorž poderao na dva dijela, a zatim je Miha legao. Otac i on su se napili vode, pričajući o svemu što se dogodilo.

Prošla su Tri Kralja ili kako ih oni zovu “Mali Božić”, a zima nikad nije bila gora. Bilo je toliko loše da bi se ljudi na rijetke pijetlove kukurike pitali hoće li svatovi Mihe i Juste morati biti u kući ili će se vrijeme konačno popraviti. Svi su pričali o toj svadbi jer se znalo da se ta svadba po raskoši nikad neće nadmašiti. Ona ujedinjuje Mihino i Medonićevo bogatstvo. No, kružila su priče da se Margarita bunila protiv tog braka jer je htjela da se Justa uda za njihovog dugogodišnjeg slugu Stipu, koji se njoj sviđao. Nije uspjela u nagovaranjima jer ju je Mihina mama, “duga Kata”, jednom presrela i prijetila joj da prestane s tim ludorijama. Medonić je zahtijevao da mladenci žive kod njega jer on nije imao sina. Kanonik ih je imao pregršt pa je to smatrao pravednim. Kanonik se pretvarao da mu to smeta, ali je u sebi bio jako zadovoljan jer je on upravo to i htio. U selu su se taj dan održale tri svadbe. Naravno, Mihina je bila najrastrošnija pa je krčmarica Trepetljika bila ljuta kada su njegovi svatovi umjesto njoj, otišli u krčmu Rajhercerovih. Put do Medonićeve kuće bio je dug jer je svaka kuća na putu mladencima nudila kruha, soli i vina za sreću. Kada su konačno došli do kuće, na stolu ih je čekala gozba koju svijet do tad nije vidio: 12 vrsta vina, 12 vrsta kolača, 12 vrsta juhi, svega po 12 vrsta… Veselje je trajalo 8 dana i noći.

Nakon što je Mecena protjerao Ivicu iz svoje kuće, danima su vladali mir, tuga i samoća, bez da se spominjao incident između Laure i Ivice. Tako je bilo sve dok jednog dana Mecena nije ušao u Laurine odaje i tražio je da mu bude kći, na što je ona pristala. Prošlo je tako pola godine i sve je bilo kao i dok je s njima bio Ivica, no nakon toga se Mecena razbolio i nije bilo znakova da će ozdraviti. U noći kada je padala kiša i puhao vjetar, Laura je bila na redu da čuva Mecenu dok spava. Kada je ispratila Žorža iz sobe, nakon što je bolesnik zaspao, iz boce je izlila pola lijeka kojeg je liječnik prepisao Meceni i u bočicu dodala žućkasti prašak. Probudila je Mecenu i dala mu da popije lijek. Kada se uvjerila da ga je usmrtila, uzela mu je ključeve pod jastukom i počela otvarati razne pretince u odajama. Konačno je našla novce u sandučiću iz poda. Sve novce je povadila i stavila ih u male vreće, a onda ih je sve prenijela u svoju sobu i stavila taj ključ u njedra. Poslije toga, otišla je po Žorža i stavila ga da dežura pred Meceninom ložnicom. Ona je otišla u svoju sobu i pospremila sve one vrećice u svoj sanduk.

Kada se Žorž trgnuo iz sna, požurio je Meceni da vidi treba li mu što. Kada je primijetio da je Mecena mrtav, Žorž se uplašio i bacio dogarajuću svijeću na pod te pobjegao niz stepenice na kojima se spotaknuo i pao. Došla je Laura i odvela ga u svoje odaje da ga smiri. Kada joj je ispričao što se dogodilo, ona je krenula prema vratima da ode Meceni, no Žorž ju je zaustavio jer je vjerovao da vani smrt i da će ih napasti ako izađu. Nije joj dopustio da izađe ni kada su čuli pucketanje na hodniku. Laura je konačno otvorila vrata, kada je vidjela da u sobu ulazi dim. Uzeli su Laurinu škrinju i s njom izašli iz kuće što su brže mogli jer je cijeli taj kat već bio zahvaćen vatrom. Kada su izašli na dvorište, Žorž se sjetio da je on bacio svijeću i vjerojatno time zapalio kuću, pa je počeo vikati ljude da im pomognu. Ljudi su došli, ali pomoći nije bilo. Jedino što se iz kuće još uspjelo spasiti bila je Žoržova škrinja. Žorž je ispričao redarstvenim vlastima da je on bacio svijeću, no oni su to smatrali samo groznom sudbinom, pa ga nisu pritvorili. Ljudi koji su ponajviše žalili bili su članovi društva Poniznosti i ustrpljivosti jer su znali da više neće biti raskoši na koju su naviknuli. Preostali Mecenin imetak je otišao državi, s tim da su Laura i Žorž bili bogato nagrađeni za svoju odanost.

Jožica je sumorno i bolno prolazio gradskim ulicama, želeći se što prije maknuti s njih. Ivica je isto tako išao nekoliko metara za njim. Nijedno od njih dvoje nije dizalo glavu od poda, ali su znali da su blizu jedan drugome. Jožica je sjeo na mosnicu i skinuo čizme, a Ivica mu se nakon nekoliko trenutaka pridružio. Jožica je htio biti ljut na sina što je sve tako izgubio, no kada je ivica zaplakao i naslonio se na njega, sve je zaboravio i odbio Ivičin prijedlog da se sam školuje. Ivica je uzeo kovčežić koji mu je na odlasku dala Laura i ključ koji je visio s kovčega. Gledao je gdje da ga gurne, no nije uspio, pa je dao ocu da ga otvori. Kada su ga otvorili, našli su toliko novca da ga nisu ni brojali, već su se vratili u grad i majci kupili lijekove te se počastili. Na povratku je Jožica sinu pričao kako je Medonić umro u tuđini, prije tri-četiri mjeseca, a Miha ga je pokopao u istoj toj tuđini. Margarita je dobila veliku otpremninu od Mihe te je otišla i sada je sa Stipom. Isto tako, pola rođakinja-pola sluškinja, koja je živjela s njima, dobila je otpremninu i odselila se, što je ostavilo samo Mihu i Justu u kući. I Kanonik se proširio te je kupio volova, uzeo Medonićevu kravu, kupio plugova, širi svoj posjed i planira oženiti svoju 17-godišnju kćer Anicu, koja glasi za jednu od najljepših u selu. Na putu ih je susreo kočijaš koji ih je, sada kad su imali novca, odvezao kući. Svi lijekovi i novci koju su došli s Ivicom pomogli su njegovoj majci pa je ona ozdravila za nekoliko tjedana. Ivica nije izlazio iz očeva doma pa se Kanonik pitao zašto je on već toliko vremena kod kuće.

Jedne večeri Ivica je šetao šumicom, kada se pred njim pojavila Anica. Ivica je nešto osjetio, pa je pitao tko je mladić za kojeg će se udati na jesen. Anica nije odgovorila jer je mislila da on ide u župnike, kako je cijelo selo i pričalo. Ivica ju je zatim pitao bi li se ona udala za njega da dođe po nju, ona je na to počela bježati kući. On ju je sustigao i zagrlio te osjetio da se unatoč njenim pokušajima da pobjegne od njega, ona željela udati za njega. Osjetio je kako joj srce kuca i kako su joj obrazi vreli. Ona je opet samo pobjegla od njega, a on je ostao ponavljajući njeno ime.

Laura je nekoliko dana glumila tugu, kod starice kod koje se sakrila na dan kada je izbio požar. Zatim se preselila na drugi kraj grada, u predgrađe. Tamo je danima brojala novac, sve dok nije došla do posljednje vrećice u kojoj su se nalazila pisma koja je Mecena pisao kao dnevnik. U njima je opisao kako je unajmio staricu da prati “gizdavu vilu Doricu”. Starica se brinula o Dorici, a kada je došlo vrijeme, ona ju je porodila, bez da je ova znala da je ikada i bila trudna te je starica dala djevojčicu obitelji koja ju je rado prihvatila jer je nosila veliko bogatstvo sa sobom. Laura je shvatila da je ona ta djevojčica jer su se njeni roditelji zvali isto kao i osobe koje je Mecena naveo u svojim pismima. Nekoliko dana je provela u ludilu jer je ubila svog vlastitog oca, a onda je zapalila pisma i uputila se u svijet.

Kada je jednom Ivica išao nizbrdo, čuo je kako ga i sama djeca ogovaraju. Govore riječi koje su rekli njihovi roditelji pa je čvrsto odlučio da se u ponedjeljak vraća u grad na školovanje. U nedjelju je krenuo u crkvu prije svih i cijelim putem su ga ljudi gledali. On je osjećao njihovu osudu i poglede na sebi. Cijelu misu je proveo klečeći i moleći se Bogu te se tek pri kraju dignuo i ugledao Ančicu nakon dugo vremena. Na izlazu je gledao kako da je stigne, no ona kao da je bila isparila. Kada se Ivica vratio iz crkve, kod kuće ga je dočekala Laura. Oduševila je njegove roditelje, a kasnije i sva sela naokolo. Svi željeli barem kratko vidjeti tu ljepotu o kojoj su svi pričali. Ubrzo se na Jožicinom brdu izgradila kuća koju je on htio pretvoriti u mjesto gdje će Ivica služiti mise i gdje će ljudi donositi brašna, leće i drugih stvari. Kanonik je komentirao kako je to sve glupo jer je Laura došla iznenada i sve priuštila obitelji Zgubidana, dok se njegov Miha trudio više od Ivice.

S vremenom se mišljenje ljudi promijenilo i oni se više nisu toliko divili Jožicinoj obitelji. Smetalo ih je što Ivica i Laura dugo žive u divljem braku te se ne nazire rješenje tom problemu. Obratili su se župniku koji je pozvao Jožicu u svoj ured da popriča s njim. Jožica nije znao ni sam odgovoriti na pitanja koja mu je župnik postavljao, pa je mu je rekao da će mu poslati Ivicu da on s njim to riješi. Kod kuće je žena Jožicu savjetovala da priča s Ivicom u 4 oka te da mu kaže da izabere hoće li se oženiti Laurom i odustati od škole ili će ostaviti Lauru i otići završiti školu. Kada je Ivica ispričao Lauri što ljudi pričaju i što župnik očekuje, ona se naljutila i počela govoriti kako je njihova ljubav pukla čim je on to rekao. Ponavljala je da ga ona ostavlja s ovom kućom koju je napravila, ali da ga ona nikad neće voljeti kroz brak. U trenutku dok ju je tješio, na vrata je ušla Anica i dala Ivici Mihino pismo u kojem on poziva Ivicu i Lauru u svoj dom. Laura je hladno ispratila Ivicu na školovanje, osiguravši mu dovoljno novaca da ne mora nikoga za ništa moliti. Ivičina kola su prošla Jožicin i Kanonikov prnjavor, kada je s kola vidio kako mu žensko biće maše da stane. Ivica je vidio da je to Anica, pa je naredio vozaču da polagano krene jer će ga on stići. Anica je rekla Ivici da od onoga dana kada ju je on zaprosio, ona stalno misli na njega. Samo mu to želi reći prije nego što on ode. Ivica joj je dao svoj zlatni prsten i rekao joj da ga dođe pronaći u stranom svijetu.

Treći dio

Došla je zima, s kratkim hladnim danima, ispunjena monotonijom. Laura je sama živjela u svojoj kući, dok su Zgubidani živjeli u svojoj kućici. Majka se brinula o Lauri i nosila joj hranu, Jožica se na to bunio jer je to sramota, no nije više mogao proturječiti ženi kada mu je ona rekla da on ne bi ovako lagodno živio da nema Laure. Od dana kada su Laura i Ivica bili kod Mihe i Juste, rodilo se prijateljstvo te je Laura i prečesto bila u njihovom domu, nekad čak i po nekoliko dana. Izmjenjivali su poklone i postali toliko bliski da kada bi imali djecu, bili bi kumovi jedni drugima. Rodilo se i nešto posebno između Mihe i Laure. Jedno drugom su rekli da su za svoje ljubavnike vezani tek pukom obvezom. Jožicu i njegovu ženu je mučilo što se Ivica nije ni jednom javio od kad je otišao. U jednoj od besanih noći, njegova majka je izašla iz kuće na svjež zrak i tamo je zatekla Mihu kako izlazi iz Laurine kuće. Ispričala je to mužu i složili su se da će se praviti da nisu ništa vidjeli. Trenutno im je neizvjesno stanje u vezi novca pa računaju na Lauru, no Jožica je uz to zabranio djeci da pređu prag Laurine kuće. Samo je majka išla da joj odnese jelo, a i tada bi je samo pozdravila i otišla, za razliku od prijašnjih vremena, kada bi zajedno sjedile i smijale se.

Jožica je odlučio otići naći sina u grad. Rekao ženi da će mu reći sve, kako bi on još bolje učio i izučio pa da može prekinuti s Laurom. Žena se nije slagala s njim, ali je prihvatila. Otišla je Lauri i rekla joj da Jožica ide naći Ivicu. Laura joj je dala kesicu s novcima i poželjela mu sreću. Kada je došao u grad, Jožica je sreo Žorža koji mu je rekao da Ivica sada živi kod njega. Žorž mu je ispričao da se nakon Mecenine smrti oženio gospođom koju je znao godinama i da je mislio da će s njom biti lako. No, već su se u kočiji koja ih je vozila iz crkve u krčmu posvađali. On je nju lupio ispod lijevog rebra, a ona je njega lupila u nos, pa mu je cijelu noć curila krv, a sve to jer je ona pričala loše o Meceni. Otvorili su krčmu i njegova žena je bila gazdarica. Svim muškarcima je sjedala u krilo i pozivala ih sebi. Pred ljudima je tepala Žoržu, a kada bi ostali sami, odmah bi krenula na njega. Rekao mu je i da je sreo Ivicu te da mu je drago što Ivica živi kod njega jer ga se njegova gospođa boji pa mu se miče s puta. Ivica, kako je pošten, sve uredno plaća, iako mu je on, kao njegov rođak, ponudio da tamo bude besplatno.

Žorž je čuo kako Jožica govori sinu sve što se događa kod kuće. Kada je Jožica izašao iz njegove sobe, odmah je on ušao i pripovijedao kako su sve žene takve: ispočetka te obasipaju lijepim riječima i ljubavlju, a kasnije, kad je već prekasno, počnu pokazivati svoje pravo lice. Ivica je Lauri napisao pismo u kojem joj govori da s njima zauvijek završeno. Zna za nju i Mihu i zna da je ona ubojica i varalica, ali je moli da se ne sukobljava s njegovom majkom i ocem jer oni nisu ništa skrivili.

Laura je pročitala pismo bez ikakvih emocija i samo ga bacila u vatru. Jožičina obitelj više nije imala nikakvog kontakta s njom pa je ona tražila Anicu da je dođe služiti u njenu “kapelicu”. S vremenom je Laura ubila i Justu tako što ju je trovala. Ova je naposljetku pala u bunar, kada je išla uzeti vode. Nakon toga Laura se preselila Mihi koji je nakon nekoliko godina potpuno napustio svoj posao i otišao s Laurom negdje, bez da je itko znao gdje. Ocu je ostavio Medonićevo imanje, a Kanonik ga je dao na upravu svojim sinovima. Kata je umrla nakon tri dana bolesti i ostavila je za sobom djecu i muža. Anici nije bilo ni traga. Znalo se samo da u gradu služi nekoj staroj gospođi. Zgubidanima je išlo dobro. Jožica je udvostručio sve što su imali prodavši stoku koja mu je ostala nakon Laure i od tada se sve više razvijao.

Anica, koja je dvorila Lauru, još uvijek se zanimala za Ivicu. Jednom prilikom pitala je Lauru što se događa između njih dvoje. Pitanje je opravdala time što je rekla da svi u selu pričaju drugačije, a ona želi znati istinu. Laura nije bila sretna pa je ukorila Anicu, koja je nakon toga samo pozdravljala Lauru kada god bi je dvorila. Kada je jednom prilikom Anica čula razgovor između Mihe i Laure, odlučila se otići u grad u potragu za Ivicom. Nije ga našla na ulicama pa je otišla u crkvu da se pomoli. Tamo ju je našla starica, koja ju je uzela sebi da se brine o njoj dok ne nađe mjesto gdje će služiti. Starica ju je čuvala u svojoj kući koja skoro pa da nije ni imala prozore. Jednog dana, starica je došla iz grada, uredila Anicu i navečer je povela sa sobom u grad, rekavši joj da joj je našla službu. Cijelim putem su se muškarci okretali za Anicom, a starica ih je sve tjerala. Došle su u Žorževu krčmu, gdje ih je dočekao Žorže. On nije znao da je to Anica te je na staričinu zapovijed pozvao svoju ženu Jeluši. Ne želeći se miješati u njihove poslove, pokupio je svoju večeru i otišao Ivici. Starica i Jeluša su odvele Anicu u neku odvojenu sobu te joj dale kolača i vina da se opusti. Nakon nekog vremena, u sobu je ušao niski, zdepasti gospodin, za kojeg je starica rekla da je njen novi gospodar te da ga mora slušati što god da joj kaže.

Žorž je došao Ivici i natjerao ga da već jednom makne knjige sa stola da mogu pošteno objedovati. Opilo ga je vino koje je popio u prevelikim količinama te je Ivici rekao kako se dolje u ložnici upravo sada provodi zao posao. Njegova Jeluša zajedno s onom staricom prodaje mlado seljačko dijete nekom čovjeku. Nakon toga se srušio na Ivičin krevet i zaspao. Ivica se razljutio, uzeo toljagu i uputio se u prizemlju prema ložnici iz koje su se čuli jauci i krikovi. Djevojka se okrenula zidu i nije se okretala sve dok je Ivica tukao gospodina. Kada se konačno okrenula, Ivica ju je primijetio i prestao je lupati čovjeka te se uputio Anici da je tješi. U taj čas došla je Jeluša i počela se derati na Ivicu koji je i nju počeo lupati toljagom. Tako ju je istjerao, zajedno s čovjekom, prijeteći im zakonom. Ivica, Žorž i Anica su se vratili u Ivičinu sobu i tamo pričali do jutra. Kada je skupio dovoljno hrabrosti da se suoči sa svojom ženom, Žorž je otišao u krčmu i tamo zaspao. Probudila ga je Jeluša koja ga je lupala kolcem. Ivica je Anici još istog tog dana našao posao kod starije gospođe, kod koje je već nekoliko godina poučavao njena jedinca. Ivica se odselio od Žorža. Čovjek koji je pokušao kupiti Anicu je pobjegao iz grada bojeći se zakona. Stara vještica se preselila u drugi dio grada, također bojeći se zakona. Samo se u Žoržovoj krčmi nije ništa promijenilo.

Izvan velikog grada, u kojem je živjelo 8000 ljudi, nalazio se dvorac u kojem su živjeli Laura i Miha. Mihin posao sveo se na povremena putovanja tijekom kojih bi puno uložio, ali bi i puno zaradio. Na jednom od tih putovanja upoznao je jednookog čovjeka kojeg je smatrao svojim pobratimom te od njega zahtijevao do dođe živjeti s njim. Ferkonja i Laura su se odmah prepoznali. On je rekao Lauri da ona mora biti njegova ili će oboje umrijeti, Laura je tada osjetila nešto snažno u Ferkonji i odmah mu se pokorila. Miha je prijetio Lauri da će se udati za njega ili će se sve među njima prekinuti jer je osjećao da ima prošlost s Ferkonjom. Tako ju je i ostavio.

Već osam dana Miha je ležao bolestan u krevetu. Laura ga je naravno trovala i sada je samo čekala trenutak da umre, kako bi mogla pobjeći s njegovim bogatstvom i Ferkonjom. Ferkonja i Laura izgubili su živce pa je na Ferkonju pala odgovornost da uguši Mihu, no on je i u smrtnoj postelji bio jači od njega, pa mu je i Laura morala pomoći. Bila je tamna i mrka noć kada su Laura i Ferkonja natovarili Mihu i razne škrinje na kola te krenuli u nepoznato.

Bio je rujan, dvije godine nakon što su Laura i Ferkonja ubili Mihu. Bilo im je vrijeme da konačno uzmu i podijele sve što su bili ukrali Mihi. Kada su došli do špilje i novca koji se tamo skrivao, Laura je zahtijevala od Ferkonje da krene prema ponoru jer je, uz sve kovčege koje su do sad već bili izvadili, tamo trebala biti još koja vrećica s blagom. Kada je Ferkonju od pada u ponor dijelila samo površina veličine stola na kojoj je stajao, Laura ga je gurnula i ubila te kasnije odlučila da je vrijeme da prestane s ovim i da počne živjeti pošten život.

Ivica je žurio u svratište “Crni orao”. Tamo ga je navodno čekao gospodin koji je htio popričati s njim. Gospodin ga je odmah pitao je li čuo za harambašu Lauru i je li istina da se oni znaju. Ivica mu je rekao da je istina, ali mu nije bilo jasno zašto ga to zanima. U tom trenutku gospodin je postao gospođa i to ni manje ni više nego sama Laura. Pala mu je pred noge i molila ga za oprost. Pričala mu poluistine i polulaži te ga molila da je primi nazad jer je sve što je ona radila bilo za njega. Ivica joj je rekao da ne želi imati ništa s njom jer je ona zla. Između ostalog, on je sada s Anicom. Laura mu je rekla da je on počinio gori zločin od svih zločina koje je ona dosad počinila jer ju je odbio. Obećala mu je da neće biti sretan s ni jednom koja nije ona, pa ga je istjerala.

Ivica je došao s Anicom na selo da se ožene pa će se vratiti u grad i tamo nastaviti živjeti. To bješe tako jer se Ivica bojao za Anicu. Mislio je da će Lauri biti teško nešto pokušati ako budu u gradu, jer je tamo sav zakon. Svadba je bila više kao zadušnica. U crkvu su otišli tiho, bez svirača, a slavlje se održalo u Laurinoj kapelici, no ni ono nije trajalo dugo. Tek što je došla ponoć, došla je Laura sa svojom bandom i zahtijevala da joj se preda Anica. Svi su krenuli u borbu protiv nje jer je nisu htjeli predati. No i uz svu borbu, Anica nije bila spašena, a bile su podnesene velike žrtve. Jožica i Kanonik su umrli na mjestu, Ivičina mama umrla je ujutro, a nije postojao niti jedan gost koji nije prošao bez bar jedne ozljede. Tri dana nakon toga, pronašli su unakaženu Anicu u šumi. To svadba ostala je zapamćena kao “krvava svadba”. Nedugo nakon toga uhvatili su i Lauru, koja je zbog Ivičinog prisustva na sudu odala sve što je napravila i što je planirala, bez da je odala i jedno ime svojih suortaka.

Godine su prolazile i Ivica Kičmanović se vukao po nižim službicama, od oblasti do oblasti. S vremenom je konačno postao registrator, a kada su u njegov registar dospjeli kazneni spisi o razbojnici i harambašici Lauri, on se propio i postao alkoholičar. Zbog toga je zanemarivao posao i prijetili su mu da će mu ga oduzeti. Ivicu je to shrvalo jer je jedino što je još imao bio taj registar. Uzeo je spis o Lauri i svoj životopis te je, kada se uvjerio da nema nikoga u uredskoj zgradi, uzeo tekućinu i prosuo je po sebi, spisu, životopisu i čitavoj registraturi. Zapalio je sebe i sve oko sebe.

Brjegovi Jožice i Kanonika već su davno ostali prazni. Nitko na njih nije išao i jedino što se još donekle držalo bila je Laurina kapelica.

Likovi: Ivica Kičmanović, Laura, Mecena, Žorž Jurić, Jeluša, Miho, Pero, Nikola Medonić, Kanonik, Jožica Kičmanović, Ivičina majka, Ferkonja, Amalija

Analiza likova

Ivica Kičmanović – Ivičina sudbina povezuje cijeli roman u cjelinu. Neki govore da je glavni lik romana, a neki tvrde da nije jer je prepasivan, ne donosi odluke koje se odnose na razvoj njegovog života. Još dok je bio dijete, odrasli su donijeli odluku da ga pošalju u školu na više obrazovanje. Iako je on želio imati život koji je sam stvorio, drugi su se u njega uvijek upletali. Bio je bistar seoski dječak, ali nije postigao ono o čemu je sanjao, unatoč svom trudu koji je uložio. U uspjehu ga je sputavala Laura, na koju je pao jer je previše emotivan, nesnalažljiv i nepokvaren. Ona je manipulirala njime u toj mjeri da je na kraju imala najveći udio krivice zbog njegovog samouništenja. Bio je “mužek”, kako su gradski ljudi nazivali seoske ljude koji su bili pokorni, sputani i nedosljedni, u pravom smislu riječi.

“Registrator već je odavno unišao u prostorije registrature. Bijaše to ovisok starac, kratko ostrižene, čupave i posve bijele glave. Obrazi uski, dugački, brci crni i spušteni poput grana strmogleda… Crna njihova mast s napola ljubičastim preljevima očito je dokazivala da crnilo nije prirodno, nego umjetno. Lice moglo je biti nekada lijepo, muškaračko i ugodno, ali ga sada unakazuje plosnat, velik, crveno-modar nos… Ne cvate doduše poput božura, ali priliči svjetlu žalosti što je o bijelu danu upaljeno kraj kakve stare ikone… ili kada se posljednja polugnjila kruška njiše o vjetru s okresana i neplodna stabla…”

Laura – Jedan od najzanimljivijih likova novije hrvatske književnosti. Fatalna žena koja svojom ljepotom osvoji pa odbaci. Simbol je poroka jer je kroz život prati samo nesreća koju prebacuje na druge ljude. Začeta je grešno silovanjem, rođena je bez da je majka znala za nju, a umrla je u tuzi koja ju je obuzela zbog svih zločina koje je počinila i koji su joj kasnije oduzeli pravo na ljubav. Svojom glumom uspijevala je sve zavarati i uplesti se u nekoliko ljubavnih trokuta: Laura-Ivica-Anica, Mecena-Laura- Ivica, Laura-Miha-Justa, Miha-Laura-Ferkonja. Stalno se nalazila između zločina i nevinosti, bluda i mržnje, ponosa i ludila, bahatosti i strasti te hirovitosti i senzibilnosti.

“Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim osmijehom a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba…sve to u jedan tren…”

“Svaka žena ti je poput puna bureta. Bez glave i pameti potoči se niz strminu. Leti, leti, da se nigdje ne obustavi dok ne popucaju obruči, ne prasnu dna, a vino stane teći i lijevo i desno, i svatko ga grabi! I to ti je njezina ljubav i ljepota njezina tijela. Ista krastača žaba omoči u njem svoje odurne okrače, a prileti i krmača, ubode zamrljano rilo te se naloče da poslije pobjesni… Takve su ti žene Laurina kroja.”

Mecena – 55-godišnji predsjednik društva Poniznosti i ustrpljivosti. Nije jasno kako se uspio održati kao predsjednik tog društva jer je izrazito neobrazovan i umišljen. Vjerojatno samo zbog svojeg bogatstva. Začet je u aferi svoje majke Amalije i bogatog gospodara, za kojeg je radio njegov otac. Krenuo je stopama svoje majke jer je u mladoj dobi počinio zločin silovanja iz kojeg se rodila Laura. Bio je nasilan i iskorištavao je pod krinkom svog bogatstva.

“Prvi dan upamtih samo to da je u Ilustrišimuša veliki izbočen trbuh, glatki obrazi i ruke poput peče ladanjske snaše kada prvi put polazi u crkvu. A čudno se rumene ti obrazi, kano naše domaće uskrsne pisanice. Upamtih njegove krupe crne obrve i debeli, isto tako crni mu podrezani brk da štrlji kano da si trn pokosio.”

Žorž Jurić ili “gospon kumordinar Žorž pri “Ilustrišimušu” – Glavna karikatura romana koja nastaje iz njegove želje da postane nešto više nego što može biti. Upravo zbog toga je tragikomičan. Veoma je koristoljubiv jer želi pokazati obični seljacima kako je on uspješniji u životu, no zapravo je bijedan beskičmenjak, skromnog uma koji poštuje nadređene, a gazi podređene.

Jeluša – Žoržova žena koja svojim mutnim poslovima spaja Ivicu i Anicu. Imala je dvije strane – onu koju pokazuje nepoznatim ljudima i onu koju pokazuje Žoržu i onima koji je poznaju. Pred nepoznatim ljudima pravila se savršena, poslušna žena koja bi učinila sve za svog muža, a kada oni ne bi gledali, postajala je okrutna žena koja maltretira svog muža.

“…ogromna žena silnih kukova i velikih prsiju, dugoljasta, puna i bijela obraza poput snijega, žacavih, crnih očiju. Iz svakoga vire i smijuckaju se do tri živa vraga! Glava joj je isprevezena šarenom, svilenom maramom, a preko čela spustila joj se dva teška prama gizdave kose, gubeći se natrag u šarenilo marame.”

Miho – Sin Ivičinog susjeda Kanonika. Bio je gluplji od svog brata Pere, no to je nadoknađivao svojim nemoralom. Otac ga je malo pogurao, a zatim se sam svojom snalažljivošću uspio progurati u jedne od najbogatijih obitelji. Oženio se Justom radi njezina novca, a s Laurom je pobjegao iz ljubavi.

“Miho bijaše prava slika i prilika svoga oca. Malen, jak, otresit i crnomanjast dječarac; teško je učio, a još manje znao.”

“Bijaše neka harmonična smjesa zdrava, jaka i bodra seljaka te polugospodina. Ovo polugospodstvo pronicavalo to seljačko biće, a trgovanje, putovanje i općenje s ljudima u dalekom svijetu porodilo je takvo počelo polugospodstva u našega Mihe. Na prvi mah zamijetio si u njega ozbiljnost i odlučnost, protkanu stanovitom pruživom seljačkom surovosti i nekim čas junačkim pregaranjem i samozatajom, čas opet silnim pouzdanjem i nepokolebljivom vjerom u samoga sebe.”

Nikola Medonić – Medonić je bio glavni izvor novca svim seljacima. Imao je ženu Margaritu i kćer Justu. Iskorištavao je ljude na lijep način i time stekao njihovo povjerenje. Bio je lakovjeran i nije shvaćao što se događa oko njega.

“Nato izađe iz svojih gospodarskih zgrada čovjek od kojih pedeset godina, srednjeg stasa, krupna debela tijela, lica zaobljena, crvena i pomnjivo obrijana, na kome se gizdahu dobro prisukani, prosijedjeli brci. Rubenina bijaše na njemu bijela poput snijega, a okolo tijela napola sapet velik, crni prsluk s čvrstim lancem srebrnjakom, o kome je visjela stara omašna džepna ura, isto tako srebrenjarka…”

Kanonik – Svadljiv, ljubomoran, primitivan i snalažljiv seljak koji u životu uspijeva oženivši sina Mihu u bogatu obitelj. Ivici nikad nije bio simpatičan jer se uvijek iskaljivao na njega i nikad mu nije oprostio što je istukao njegova oca. Ivičina majka ga je čak nazvala i živim Luciferom u ljudskoj koži.

“Čovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave”

Jožica Kičmanović ili Zgubidan – Ime Zgubidan je naslijedio od svog djeda koji nije ništa radio pa su ga ljudi tako prozvali. Bio je brižan otac koji je volio svoju djecu, iako to nije volio pokazivati. Bio je ponosan, marljiv, skroman i pametan. Zajedno sa svojom ženom, koja je bila plaha, iskrena i poštena, činio je idealnog roditelja.

“Seljak naše stare korenika i zlatnih vremena ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje.”

“Inače je on vesela ljudina , ta bijaše seljački muzikaš na takozvanom “bajsu”. ”

Bilješka o autoru

Ante Kovačić je ostao zapamćen kao cijenjeni pjesnik, novelist i romanopisac te jedan od najpriznatijih predstavnika hrvatskog realizma. Rođen 6. lipnja 1854. godine u malom mjestu Oplaznik u Mariji Gorici. Ante je rođen kao nezakoniti sin Anke Vugrinec.

Školovanje je započeo u Pučkoj školi u Mariji Gorici, a kako je bio nadareno dijete s velikim potencijalom nastavio je školovanje u Zagrebu, prvo u učiteljskoj školi, a zatim u gimnaziji. Prve dvije godine školovanja proveo je kod Tome Gajdeka, župnika na čiji je poziv došao u Zagreb. Nakon toga se preselio kod franjevaca na Kaptol.

Kovačić je je veći dio školovanja živio na rubu gladi, a pomagale su mu razne potpore i ono što je dobivao od poučavanja. Zbog teške materijalne situacije nije imao druge nego da se preseli u sjemenište. Godine 1876. je maturirao i napustio sjemenište te upisao pravo. Nakon dvije godine je diplomirao na Pravnom fakultetu, a nakon toga se vjenčao Milkom Hajdinovom u Maloj Gorici pored Petrinje.

Počeo je raditi u raznim odvjetničkim uredima u Karlovcu i Zagrebu, a 1887. godine je diplomirao na Pravnom fakultetu te dobio dozvolu da započne raditi kao samostalan odvjetnik. Antun Kovačić je imao težak život pun stresnih trenutaka što ga je na kraju i koštalo života. Nakon školovanja radio je kao pripravnik u odvjetničkom uredu da bi kasnije uspio otvoriti svoj ured u Glini.

Glina se nalazila u siromašnom dijelu Hrvatske, pa se često događalo da je iz svog džepa financirao strankama biljege. Nedugo prije nego što je odlučio otići u Đurđevac, doživio je slom živaca zbog čega su ga odvezli u Stenjevec.  Na putu je dobio upalu pluća i uskoro umro zbog komplikacija do kojih je došlo tijekom bolesti, 10. prosinca 1889. godine.

Uz naporan rad po raznim uredima Kovačić se cijelo vrijeme bavio književnošću. Književni je rad započeo feljtonistikom i poezijom, a u svojim je feljtonima pisao najčešće o kulturnom životu Zagreba. Pjesme koje je pisao na početku nastavile su tradiciju Šenoe i Preradovića, a kasnije su se svele na satiričan odnos naspram nekih društvenih pojava.

Prvi poznatiji tekst koji je napisao bio je roman “Baruničina ljubav” iz 1877. godine. Roman je napisan po uzoru na Balzaca u kojem se mogla primijetiti kombinacija bogatog vokabulara i dinamične radnje. U romanu se pored samoubojstava i preljuba nalazi puno fatalnih žena.

“Smrt babe Čengićkinje” predstavlja djelo u kojem se ismijava jugoslavenska ideologija. Djelo “U registraturi” smatra se njegovim najpoznatijim romanom u kojem ima puno autobiografskih elemenata.

U romanu se isprepliću naturalizam, realizam i romantizam. Dok su ga neki smatrali senzacionalnim, ostali su osuđivali Kovačića zbog lika Laure opisane kao fatalne žene.  Nakon što je bio zabranjen više od deset godina, o njemu su napokon progovorili Matoš i Milan Marjanović

Kovačić je ostao najviše poznat kao prozni pisac, pa tako ne treba zaboraviti na najbolja djela kao što su romani: “Fiškal”, “Baruničina ljubav” i “U registraturi”. Osim romana napisao je i pripovijetke: “Seoski učitelj”, “Zagorski čudak” i “Ladanjska sekta”…