Stanari u slonu - ROMAN

Stanari u slonu

AUTOR: DUBRAVKO HORVATIĆ

 

Neobična priča o velikom slonu prikazuje kako se glavni junak suočio sa bezobraznim ljudima. Njihova osobina dolazi do izražaja u onom trenuku kada su se bez pitanja počeli useljavati u slona, a da ga pritom nisu ni pitali smiju li to učiniti. Najprije su ga se bojali, a kada su shvatili da je dorbodušan i darežljiv, prvom su prilikom iskoristili njegovu dobrotu.

Možda bi i bilo sve u redu da se nisu počeli useljavati bez pitanja, no, nažalost, slon se morao izvuči iz nastale situacije i negdje drugdje potražiti svoj dom. Sigurno mu nije bilo lako odlučiti se da napusti dotadašnju veliku livadu na kojoj je živio, ali se morao što prije izboriti za opstanak.

Ljudima je izrekao sitnu laž koja ga je spasila od njihovog nasrtanja. Nastavio je svoj život negdje daleko od njih, iako možda to ispočetka nije želio, ali oni su ga svojim postupcima i ponašanjem na to natjerali. Nisu marili za njegove osjećaje, kao što to ponekad ljudi čine i u stvarnom životu te su se prema njemu ponijeli bez poštovanja.

Vrsta djela: priča za djecu

Mjesto radnje: livada na kraju grada

Vrijeme radnje: prije mnogo godina

Kratak sadržaj

Na velikoj livadi koja se smjestila na kraju grada živio je slon velik poput kuće. Dovoljno je reći kako su njegove velike uši bile veće od bilo kojeg prozora na nekoj velikoj zgradi u velikom gradu. Kako bi se ljudi uvjerili u njegovu veličinu, svake su nedjelje stizali iz grada na livadu da ga vide. Nitko se nije usudio previše mu se približiti jer nisu znali hoće li odjedanput podivljati i napasti ih, bez obzira što je djelovao pitomo.

Slon je doista bio pitom i dobrodušan. Na livadi je u miru pasao travu i svako malo pogledavao u ljude koji su ga gledali s čuđenjem. Nakon nekog vremena, svi su se privikli na slona, a i on na radoznale ljude. Čak su mu počeli prilaziti sve bliže i davati mu bombone i šećer.

Jednom mu je prišao stariji čovjek koji nije imao krov nad glavom i upitao ga smije li živjeti u njegovom uhu. Slon je nakon kratkog razmišljanja pristao na suživot i dozvolio prvom stanaru neka se useli. Nije ga mogao odbiti jer je bio mekog srca. Nakon prvog stanara, počeli su se i drugi doseljavati, ali bi ga prvo pitali za dopuštenje.

Svakim je danom bilo sve više stanara u slonu, a počeli su se nastanjivati i oni koji nisu pitali za dozvolu te su se ponašali prema njemu kao da je najveća kućerina na svijetu. Donosili su sa sobom ormare, stolice, zrcala te na taj način iskorištavali njegovu dobrotu, sve dok jednog dana slonu to nije dozlogrdilo. Jako ga je boljelo i vrijeđalo što su se ljudi počeli bezobrazno naseljavati, a da pritom nisu marili za njegovo mišljenje. Počela mu je smetati glama i buka, a osim toga nije više ni bilo toliko mjesta za sve ljude i stvari koje su sa sobom dovukli.

Slon se jednog dana odlučio obračunati s ljudima i naredio im neka se smjesta isele iz njega. No, on je to vrlo lukavo izveo. Kako bi uspio u svojoj namjeri, rekao im je da će se uskoro smanjiti i postati sićušan poput makovog zrna, a možda još i manji. Tako je nagnao ljude neka se isele jer će u protivnom i oni postati mali skupa s njim. Ljudi su mu povjerovali i brže bolje sve iselili stvari iz njega te pobjegli glavom bez obzira.

Nakon što su se svi iselili, slon je mogao predahnuti i pobjeći od bezobraznih sustanara. Otišao je negdje daleko, gdje sigurno i danas živi, još veći nego što je bio. Otada je prošlo već mnogo godina.

Likovi: slon, stanari

Analiza likova

Slon – dobroćudna životinja koja je željela pomoći ljudima, ali je njegova dobrota bila iskorištena. Morao se izboriti za sebe i svoj život pa je odlučio uz pomoć sitne laži spasiti se i pobjeći što dalje od ljudi. Mislio je kako su mu oni prijatelji, a zapravo su se pokazali kako nimalo ne mare za njega i njegovo mišljenje. Jednom kada je otkrio svoju dobrotu, oni su je iskoristili, ali su na kraju ostali bez dobrog prijatelja.

Stanari – na početku bojažljivi, a kasnije su se u slonu naseljavali bez pitanja. Iskoristili su njegovu dobrotu i mislili kako će u slonu moći zauvijek živjeti. Na kraju su ostali bez dobrog i poštenog prijatelja koji se, srećom, spasio od pohlepnika izrekavši im sitnu laž.

Bilješka o piscu

Dubravko Horvatić rođen je u Zagrebu 9. prosinca 1939., a umire 20. svibnja 2004. godine.

Završio je klasičnu gimnaziju a na filozofskom fakultetu studirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Bio je član Društva književnika hrvatske i ujedno postao i njegov tajnik. Nekoliko dječjih časopisa našlo se tokom godina pod njegovom uredničkom palicom.

Otac mu je bio domobranski časnik zbog čega se važnost njegova rada prešućivala preko dvadeset godina. Čak su mu i djela zabranjivana.

Obavljao je visoke dužnosti u Matici Hrvatskoj i tri godine djelovao na poziciji urednika tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Pisao je radove za djecu, eseje, putopise, kritike, pjesme i novele koje možemo pronaći sakupljene u preko 50 knjiga. Djela su mu zasad doživjela prijevode na 25 svijetskih jezika.

Osvajač je nagrada Ivane Brlić Mažuranić, Miroslav Krleža i nagrade Tin Ujević. Jednako tako postoji i nagrada koje nosi njegovo ime i dodjeljuje se od 2006. godine.