Robinson Crusoe
Robinson Crusoe
AUTOR: DANIEL DEFOE
“Robinson Crusoe” prvi je i najpoznatiji roman o brodolomcu koji je morao naučiti sam preživjeti na pustom otoku. Napisao ga je Daniel Defoe i tako postao jedan od najpoznatijih imena dječje i mladenačke književnosti, iako je ovo knjiga koja nije namijenjena (isključivo) djeci. Roman je do današnjih dana postao dio kulture, pa se čak u jeziku ustalila riječ “robinzon”, koja, po uzoru na glavnog lika ovog romana”, označava čovjeka, često pustinjaka, koji sam živi na nekom napuštenom mjestu i preživljava od vlastitog lova. Iako je roman napisan davne 1719. godine i dana je njegova priča jako aktualna. Po njoj se snimaju filmovi, pišu slikovnice te je roman inspriacija za mnoge druge priče o ljudima koji su zastranili na pustom otoku.
Ovaj izvrstan avanturistički roman Daniela Defoa nadahnut je istinitom pričom o škotskom mornaru koji je proveo četiri godine na osamljenom otoku. Otok se do 1966. godine zvao Mas a Tierra, sve dok ga čileanske vlasti nisu preimenovaleu u otok Robinskon Crusoe.
Po uzoru na ovaj istiniti događaj Daniel Defoe stvorio je lik Robinsona Crusoea koji je već s devetnaest godina pobjegao od kuće u potrazi za pustolovinom. Vodila ga je želja prvenstveno za morem i novim doživljajima. No, sreća ga je napustila gotovo odmah nakon što je krenuo – ili je možda dobio upravo ono što je tražio. Na putu za London njegov brod pogodila je strašna oluja. Unatoč tome, nastavio je svoje putovanje na novom brodu kojeg su onda zarobili pirati i Crusoe je proveo nekoliko godina u zarobljeništvu kao rob.
Uspio je pobjeći od svog gospodara te je završio u Brazilu gdje je kupio malo zemljište i počeo se baviti proizvodnjom šećera. Neko vrijeme živio je u Brazilu i uspješno vodio plantažu, ali na nagovor trgovaca, otišao je u nabavku robova. Njegov brod zahvatila je strašna oluja zbog čega dožive brodolom blizu obala Južne Amerike.
Robinson jedini uspije preživjeti. Završio je na pustom otoku gdje je proveo sljedećih 28 godina. Brod se nasukao na obalu tako da je mnogo toga s broda mogao iskoristiti za izgradnju nastambe i alata potrebnih za uzgoj hrane. Mnogo godina proveo je sam, ali uspio je sačuvati razum unatoč lošim danima.
Jednog dana je spasio jednog divljaka kojeg je nazvao Petko. On mu je postao vjerni prijatelj i sluga, a kao lik, Petko je dugo godina bio sinonim za slugu i najpoznatiji crni lik u dječjoj književnosti uopće. Prilika za bijeg Crusoeu se javila kad je na otok pristao engleski brod na kojemu se pobunila posada. Crusoe pomaže kapetanu vratiti brod i tako je zaradio svoj put u Englesku.
Ovaj izuzetan roman, koji se smatra svjetskim književnim klasikom, na ovim se prostorima prvi put pojavio u Zagrebu, već 1796. godine, u prijevodu Antuna Vranića. Ali zanimljivo je da roman Daniela Defoa nije bio samo preveden, već prepričan i to na način da je prikazivao Robinsonove avanture kao posljedicu lošeg ponašanja. U ovoj verziji priča nije ispričana kao ispovijest Robinzona, kako je to u originalu, već kao priče oca svojoj kćerki i njenim prijateljima. Knjiga je sadržavala trideset moralnih priča koje je otac pričao svake večeri.
Vrsta djela: pustolovni roman
Mjesto radnje: Engleska, Brazil, napušteni otok
Vrijeme radnje: 18. stoljeće
Tema djela: Pustolovina Robinsona Crusoea koji ostaje nasukan na pustom otoku.
Ideja djela: uz ustrajnost i vjeru svaka se nedaća može prevladati
Kratak sadržaj
Poglavlje prvo
Robinson Crusoe rodio se 1632. godine u Yorku. Imao je dva brata, od kojih je jedan bio potpukovnik u engleskoj pješadiji u Flandriji i poginuo je u borbi sa Španjolcima. Što se dogodilo s drugim bratom, nikad nije saznao.
Crusoe se školovao kod kuće i u seoskoj školi. Otac je želio da postane pravnik, ali Crusoe je imao veliku želju postati moreplovac. Roditelji su ga pokušali odgovoriti od te namjere. Otac ga je uvjeravao kako čini pogrešku jer bira bezveznu želju za skitanjem. Također mu je objasnio da se oni nalaze unutar najboljeg staleža. Njihov stalež je srednji stalež i zato se ne moraju ni mučiti da bi preživjeli, ni brinuti za oholost i želju za raskošnosti. Srednji stalež prati ravnoteža, društvo i zdravlje te bi bilo suludo da odbaci taj položaj u kojemu se srećom rodio. Obećavao mu je otac kako će imati sve što mu je potrebno jer se on upravo za to borio. Također ga je podsjetio na starijeg brata koji se, ponesen mladenačkim željama za skitanjem, također odlučio na put i sudjelovanje u nizozemskom ratu, zbog čega je poginuo mlad.
Unatoč očevim lijepim riječima, mladi Crusoe nije mogao odoljeti te se odlučio otići na putovanje morem. U rujnu 1651. godine, oko godinu dana nakon razgovora s roditeljima oko putovanja, bez ikakvih unaprijed načinjenih planova, Crusoe je sjeo na brod, na nagovor prijatelja koji je išao u posjet ocu u London. Ubrzo nakon što se brod otisnuo na more, sustigla ih je oluja. Crusoe je razmišljao o očevim riječima. Uvidio je da je otac cijelo vrijeme bio u pravu te se odlučio vratiti kući. No, čim se oluja stišala i more smirilo, smanjilo se i Crusoeovo kajanje te je zaboravio na misli o povratku.
Nakon šest dana putovanja, usidrili su se u Yarmouthu i tamo pričekali da se stiša vjetar da mogu nastaviti s plovidbom. Nekoliko dana bili su bezbrižni, ali vjetar se opet pojačao. Mornari su se počeli brinuti, a Crusoe se vratio svom prvotnom kajanju. Situacija je bila toliko ozbiljna da je vidio nekoliko mornara i kapetana kako se mole za spas. U pomoć im je stigao manji brod. Poslao im je čamac na koji su se s mukom ukrcali. Vidjeli su da nema smisla pokušavati ponovo se ukrcati na taj manji brod pa su se svi složili da je najbolje da puste da ih nose valovi, a oni će pokušati veslati prema obali koliko mogu.
Uspjeli su se domoći kopna gdje su im ondašnji stanovnici pružili pomoć i čak im ponudili novce kako bi se mogli vratiti u Hull ili London, kako već tko bude htio. Crusoe je otputovao kopnom do Londona. Zbog osjećaja srama nije se htio vratiti kući te je odlučio otploviti brodom koji je krenuo prema Gvineji.
Drugo poglavlje
U Londonu je Crusoe upoznao kapetana broda koji ga je odlučio povesti sa sobom na put do Gvineje. Kapetan je bio iskren i pošten čovjek pa su se vrlo brzo sprijateljili. Crusoe je uspio skupiti nešto novca i na savjet kapetana kupio je igračke i stvarčice koje je kasnije prodavao. Kapetan mu je bio prijatelj, ali i učitelj koji ga je podučio mnogim stvarima i od njega načinio trgovca i mornara. To je bilo Crusoevo jedino uspješno putovanje. Ubrzo nakon toga, kapetan je umro, a Crusoe se pridružio na lađi bivšeg zamjenika kapetana.
To putovanje nije bilo uspješno, kod afričke obale napao ih je gusarski brod iz Salija. Pokušali su se obraniti, ali na kraju su ih ipak onesposobili i odvukli ih kao zarobljenike u luku Sali koja je pripadala Maurima. Kapetan broda uzeo je Crusoea kao svog roba jer je bio mlad i okretan, što ga je spasilo od sigurne smrti. Oko dvije godine bio je zarobljen i pokušavao smisliti način kako se domoći slobode. Nakon toga, njegov gospodar je sve rjeđe odlazio na plovidbe zbog nestašice novca pa je počeo voditi Crusoea i još jednog roba sa sobom u ribolov. Jednog dana gospodar naredi Crusoeu da s još dvojicom robova ode u ribolov jer tu večer kapetanu su dolazili gosti koje je želio počastiti. Crusoe je odmah počeo kovati plan o bijegu. Napunio je brod hranom i oružjem. Nije imao točno određenu destinaciju, bilo mu je bitno jedino da napusti ovo strašno mjesto. Maura koji je išao s njim se riješio tako što ga je gurnuo u more i zaprijetio mu puškom. Dao mu je izbor da otpliva do obale ili će ga on upucati ako se približi brodu. Maur je bio vrstan u plivanju stoga se uputio prema obali. S Crusoeom je ostao dječak Ksuri koji je odmah pristao pratiti ga na putovanju.
Plovili su pet dana i tek tad je Crusoe bio uvjeren kako su došli dovoljno daleko da ih Mauri više neće pratiti. Stigli su blizu obale do koje je Crusoe planirao otplivati tijekom noći, ali spriječio ih je strah koji je prouzrokovala strašna rika i buka koju su stvarale životinje na obali. Jednako kao što su se bojali životinja, bili su i u strahu od divljaka, na koje su tamo vrlo lako mogli naići i koji bi ih vjerojatno pojeli. Unatoč tome, Ksuri je otišao do obale gdje je uhvatio zeca i pronašao pitku vodu. Nastavili su dalje svoje putovanje, uz nadu da će naići na engleski brod koji putuje tim dijelovima mora.
Treće poglavlje
Uputili su se prema jugu i u tom smjeru plovili oko deset dana. Obali su se približavali samo kako bi obnovili zalihe vode. Počeli su primjećivati ljude na obali koji su s jednakim zanimanjem promatrali njih dvojicu na brodu. Bojali su im se približiti pa su se sporazumijevali znakovima na sigurnoj udaljenosti. Zamolili su ih za malo hrane pa su im ljudi ubrzo donijeli suhog mesa i žita te ih ostavili na obali i udaljili se kako bi ih Crusoe i dječak mogli pokupiti. Ubrzo im se Crusoe uspio odužiti jer su na obalu stigle dvije velike životinje. Crusoe je uhvatio pušku i ubio jednu od njih, kasnije je uvidio da je bila riječ o leopardu. Druga životinja je pobjegla jer se uplašila pucnja. Domorodci su bili oduševljeni, posebno kad im je Crusoe dao znak da im poklanja životinju. Zauzvrat su mu donijeli još svoje hrane i vode, koju je Crusoe sa zahvalnošću prihvatio.
Crusoe i dječak su nastavili dalje te uskoro susreli portugalski brod. Uspio im je privući pažnju tako da su usporili i dopustili mu da im se približi. Kapetan je bio iznimno velikodušan, nije htio uzeti ništa što je Crusoe ponudio kao zahvalu. Kapetan je bio zadovoljan što je uspio nekome spasiti život kao što bi htio da netko život spasi njemu u takvoj situaciji. Također mu je obećao da će ga odvesti u Braziliju. Crusoe je Ksurija predao kapetanu, uz dogovor da će kapetan za deset godina dječaku dati slobodu ako se pokrsti, na što je i sam Ksuri pristao. Na kapetanovu preporuku, neko vrijeme je proveo kod njegova prijatelja koji je imao plantažu i tvornicu šećera, gdje je Crusoe stekao veliko znanje o proizvodnji šećera.
Crusoe je odlučio iskoristiti novac koji je posjedovao pa je kupio malu plantažu te se i sam bavio proizvodnjom šećera sljedeće dvije godine, ali to mu je bilo dovoljno samo kako bi preživio. Kapetan mu je pomogao domoći se dijela novca koje je ostavio u Londonu, s čime je mogao nabaviti oruđe i potrebne stvari za proizvodnju. Prošle su tako četiri godine i imetak je rastao.
Jednog dana nekoliko vlasnika plantaža zamole Crusoea da bude njihov trgovački stručnjak na putu za Gvineju, gdje žele potajno nabaviti crnce kao radnu snagu i raspodijelili ih među sobom. Prvoga rujna 1659. Crusoe se ukrcao na brod. Putovali su neko vrijeme, ali prije nego što su stigli do odredišta, brod je oslabio i trebalo mu je popravljanje. Stoga su odlučili skrenuti s puta kako bi negdje pristali, popravili brod i zatim nastavili putovanje. U trenutku kada su ugledali kopno brod se nasukao. Uskoro je počela bjesnjeti oluja i sada više nisu imali izbora, posada je čamcima morala napustiti brod. Oluja je bila snažna te je uskoro zbacila putnike s čamca. Crusoe se borio s ogromnim valovima koji su ga na kraju bacili na stijenu, gdje je naposljetku izgubio svijest.
Crusoe je otplivao do obale sretan jer se izvukao, ali uskoro je uvidio da nema velikih šansi za daljnje preživljavanje. Nalazio se sam na pustom otoku, nije imao hrane niti suhe odjeće u koju bi se presvukao. Prijetila mu je opasnost od divljih životinja koje su uglavnom noću izlazile po plijen. Srećom, našao je izvor pitke vode te se smjestio na visoko stablo ispunjeno bodljama, kako bi tamo odspavao.
Četvrto poglavlje
Ujutro se Crusoe spustio sa prenoćišta na stablu i ugledao čamac kako se nasukao na stijenu na kojoj je i sam Crusoe završio dan ranije. Shvatio je u tom trenutku da su vjerojatno svi mogli preživjeti samo da su ostali na brodu. Zato mu je bilo posebno žao i teško nositi se s novonastalom situacijom.
Pomoću užeta popeo se na prednju stranu broda. Ondje je pronašao hranu koja se srećom nije smočila. Pomoću jarbola i nekoliko letvi načinio je nešto što je nalikovalo na splav kako bi prenio sve te silne stvari koje je pronašao na brodu. Opskrbio se hranom, pićem i tesarskim oruđem što mu je bilo pravo otkriće i odlična pomoć za rad na obali. Također je pronašao i oružje, dvije velike puške i dva pištolja. Dok je prevozio stvari na obalu, umalo je doživio još jedan brodolom, ali srećom splav je izdržala, a stvari su ostale na mjestu.
Nakon što je istovario stvari na obali odlučio je istražiti područje i pronaći prikladno mjesto za stanovanje. Ubrzo je ustanovio da se nalazi na otoku i da je okružen morem sa svih strana. Također je zaključio da je otok nenastanjen, osim divljih zvijeri koje još nije sreo. Putem je ubio nekoliko ptica, ali niti jednu nije poznavao i nije bio siguran koje su dobre za jelo. Napravio je malu kolibu pomoću škrinja i dasaka te tako prenoćio. Znao je da će sljedeća oluja uništiti brod pa se vratio po stvari koje nije ponio prvi put. Napravio je mali šator pomoću jedra i motki te ga je okružio praznim škrinjama i bačvama kako bi se zaštitio od nepoželjnih posjetitelja. Na brod se vraćao svaki dan. Kad je već pomislio da je donio sve što bi mu moglo biti korisno, našao je bačvu kruha, brašna, šećera i ruma.
Dvanaesti dan pojavila se oluja koja je odnijela brod, ali Crusoe nije puno žalio zbog toga jer je prenio gotovo sve što bi mu moglo biti od koristi. Bilo je vrijeme da si načini bolju i sigurniju nastambu. Pronašao je zaravanak na obronku brda pa je podigao šator na tratini ispod te šupljine. Zakopao je red motki koje su bile zašiljene na rubu, one su mu služile kao ograda. Od platna je načinio šator i u njega unio sve stvari koje je posjedovao. Iza šatora je iskopao dio špilje koja mu je sada služila kao podrum. Svaki dan izlazio bi barem jednom iz svoje nastambe kako bi se upoznao s otokom i životinjama. Srećom, ustanovio je da se na otoku nalaze koze koje su bile izvrstan izvor hrane, iako ih je ponekad bilo teško uloviti.
Morilo ga je jedino to što je bio sam na pustom otoku. Pokušavao je razmišljati o budućnosti i planovima za opskrbljivanje hranom i potrepštinama. Shvatio je da bi mogao izgubiti pojam o vremenu pa je nožem urezao u stup datum dolaska na otok, bilo je to 30. rujna 1659. Nakon toga svaki dan je urezivao crticu i vodio svoj kalendar.
Na brodu su bile dvije mačke i pas. Mačke je doveo sa sobom, a pas je skočio u vodu i pratio ga. Bio mu je vjerni pratilac godinama. Na nastambi je radio gotovo godinu dana. Šator je okružio snažnom ogradom od stupaca i konopa, a uz ogradu je podigao nešto poput zida od busenja. S ograde je podigao grede i prevukao ih granama kako bi ga zaštitile od kiše. Prokopao je dublje stijenu tako da je sada imao više prostora, ali i mali izlaz sa stražnje strane. Zatim je odlučio napraviti stol, stolac i police kako bi mogao posložiti stvari. Neko vrijeme vodio je dnevnik, ali nakon što je ostao bez crnila, nije imao izbora nego prekinuti s pisanjem.
Peto poglavlje
Crusoe opisuje kako je tekla izrada alata koji su mu bili potrebni za izgrađivanje nastambe i kopanje špilje. Nakon što je špilju dovoljno proširio, dogodila se nesreća – strop se urušio i tako zatrpao prostor zemljom, tako da je odjednom imao novog posla oko uređenja. Kako bi se osigurao od ponovnog urušavanja stropa podigao je dva stupca i postavio dvije daske iznad njih da učvrsti strop.
Tijekom lova je uhvatio kozu, jednu je smrtno ranio dok je druga iščašila nogu. Ponio ih je obje sa sobom kući. Pazio je na ranjenu kozu koja se na kraju uspjela oporaviti, ali i tijekom procesa ozdravljenja, pripitomiti.
Za izgradnju zida koji bi ga trebao štititi od neprijatelja potrošio je gotovo četiri mjeseca. Na kraju je zid bio dugačak dvadeset i četiri metra. Mnogo stvari je nedostajalo Crusoeu, ali nije znao kako ih napraviti. Nije imao svijeće, tako da je već u sedam sati morao u krevet.
Upravo kad se potpuno smjestio u svojoj nastambi na otoku se dogodio potres. Crusoe je bio posebno šokiran jer takvo nešto nikada nije doživio, niti mu je itko ikada pričao o takvoj pojavi. Sjedio je pokraj šatora jer se bojao da bi mogao biti živ zakopan ako se šator i špilja uruše te čekao da se situacija smiri. Nakon potresa javila se kiša sa snažnim vjetrom koji su zadavali Crusoeu dodatne muke. Povukao se u špilju kako bi se sakrio od kiše. Odlučio je premjestiti šator jer je bio siguran da bi se kod sljedećeg potresa stijena mogla srušiti na njega. Sljedećeg je jutra odlučio izgraditi novi logor.
Šesto poglavlje
Valovi su počeli donositi na obalu ostatke s broda kojega je ranije odnijela oluja. Crusoe se tako prihvatio skupljanja stvari i odgodio selidbu. Sam brod bio je zatrpan pijeskom, ali odlučio je iskoristiti sve što je mogao rastaviti sa broda. Lađu je posjećivao svaki dan, stoga je skupio komade građevnog drva, daske, grede i kilograme željeza. Radio je na tome gotovo mjesec dana, pa je imao dovoljno materijala za izgradnju čamca samo kada bi znao kako.
Na obali je pronašao kornjaču koju je odmah ulovio i skuhao. Uživao je u njenom mesu. Sljedeći dan pala je kiša zbog čega je cijeli dan proveo u kući. Tijekom noći uhvatila ga je groznica koja ga je mučila danima. Ponekad po cijeli dan ne bi jeo niti pio jer je bio suviše slab da bi se ustao iz kreveta i nešto pripremio. Napadaji malarije bili su snažni i znao je provesti noć tako što bi ležao i vikao sve dok ne bi bio toliko malaksao da zaspe. Počeo je dolaziti k sebi, ali je još danima osjećao slabost nakon bolesti, tako da je izlazio na kratko i nije išao daleko.
Sedmo poglavlje
Već je prošlo deset mjeseci otkako se nasukao na otok i Crusoe je bio uvjeren da nitko od ljudi dosad nije kročio na to kopno. Odlučio je malo detaljnije pretražiti prostor na kojemu je sada živio. Krenuo je uz zaljev i naišao na livade koje su bile obrasle travom. Nažalost nije poznavao mnoge od biljaka na koje je naišao, a i o onima koje je prije sreo nije znao mnogo. Sljedeći dan vratio se istim putem i nastavio dalje. Nestalo je livada, ali je naišao na obilje voća. Hrpu dinja i grožđa.
Tu se noć nije vraćao kući nego se popeo na stablo i tamo prespavao, a sljedeće jutro nastavio je put. Naišao je na dolinu ispunjenu zelenilom i cvijećem. Ugledao je stabla limuna, naranči i kakaovca koja su doduše bila divlja pa na njima nije bilo mnogo plodova. Odlučio se opskrbiti tim voćem za kišno razdoblje za koje je znao da će uslijediti. Vratio se kući kako bi uzeo vreće u kojima će prenijeti voće. Grožđe je bilo zrelo i uništilo bi se dok bi Crusoe došao do špilje pa ga je nabrao i objesio na granama drveća kako bi se osušilo. Razmišljao je o tome da se preseli u tu dolinu jer ga je privlačila njena ljepota, ali tada bi se povukao skroz u šumu i na sredinu otoka te ne bi imao nikakve šanse vidjeti ako netko prođe tim dijelom mora. Unatoč tome, veći dio srpnja proveo je u toj dolini u kojoj je izgradio sjenicu.
Ubrzo je počelo kišno razdoblje pa se morao vratiti u špilju. Sa sobom je ponio osušeno grožđe koje mu je poslužilo kao izvrsna hrana tijekom kišnih mjeseci. Kiše su znale biti toliko jake da bi po nekoliko dana ostajao u špilji. Sad je već poznavao vrijeme na otoku koje je mogao podijeliti na kišna i sušna razdoblja. U skladu s tim je počeo planirati svoj rad i opskrbu hranom.
Osmo poglavlje
Crusoe je odlučio otići do morske obale s druge strane otoka. Pripremio je hranu, ponio oružje i krenuo na put. Druga strana otoka bila je znatno ugodnija. Tamo su se pružale lijepe savane ispunjene zelenilom i ugodnim šumama. Na putu je uhvatio malu papigu koju je kasnije naučio da ga zove imenom. Shvatio je da je izabrao najgoru stranu otoka za život. Suprotna strana bila je puno življa, ondje je ugledao mnogo više kornjača, koza i raznih ptica, ali i pingvina. No, i na svojoj strani otoka uspio se snaći i nikada mu nije nedostajalo hrane, tako da nije puno žalio.
Odlučio je ići do svoje nastambe drugim putem, tako da se slučajno spustio u dolinu koja je bila okružena brežuljcima tako da je nekoliko dana potrošio na određivanje položaja. Nekoliko dana vrijeme je bilo tmurno i bilo je gotovo nemoguće orijentirati se pomoću položaja sunca tako da je povratak kući potrajao malo duže. Putem je njegov pas uhvatio malo jare kojega je Crusoe preuzeo i odlučio pripitomiti. Pomislio je kako bi bilo zgodno uzgajati nekoliko koza koje bi mu služile kao izvor hrane kada mu ponestane baruta i municije. Papiga se vrlo brzo udomaćila i sprijateljila s njim.
Prošle su dvije godine otkako je Crusoe na otoku. Odlučio je dan godišnjice provesti u zahvalnosti jer iako je sam na otoku, ima sigurnu nastambu i hrane. Pomislio je kako je možda ovdje sretniji nego što bi bio na slobodi.
Niknulo mu je žito koje je posadio, ali sada se morao boriti s kozama i malim životinjama koje su bile nalik na zečeve i jele listove su čim bi nikli. Odlučio je napraviti ogradu koja je sada čuvala usjev, a kao dodatnu mjeru zavezao je svoga psa u blizini, pa je sada cijelu noć lajao i tjerao životinje. Odlučio je da neće trošiti žito dok ne bude imao dovoljno za kruh i hranu, pa je sve što je ubrao koristio kao sjeme. Proširio je zemljište jer je sada već imao popriličnu količinu žita.
Deveto poglavlje
Skoro dva mjeseca Crusoe je proveo pokušavajući napraviti lonce od ilovače, ali nije bilo uspješno. Uglavnom bi se raspale, odmah na dodir ili nakon što bi ih sušio na suncu. Na kraju je ipak uspio napraviti dvije manje posude koje je zatim polagano smjestio u košare koje je ranije napravio. Jednom mu je slučajno upao komadić lonca u vatru i onda se dosjetio kako bi tako mogao cijele lonce ispeći što je i učinio. Odmah je jedan od lonaca iskoristio kako bi u njemu skuhao meso jer je dosad mogao samo peći hranu.
Zatim je pokušao pronaći komad kamena koji je planirao izdubiti i takvog ga iskoristiti za gnječenje žita. Ali stijene na otoku bile su od pjeskovitog kamena i nisu mu mogle poslužiti za tu svrhu pa je odlučio pronaći tvrdo drvo. Za izradu sita upotrijebio je pamučnu tkaninu.
Dobar dio treće godina boravka na otoku proveo izrađujući oruđa za pečenje kruha. Na kraju je postao poprilično vješti u izradi kruha i još nekoliko slastica. Na obali je pronašao čamac kojega su donijeli valovi, ali nije ga nikako mogao izvući iz vode tako da je odustao od njega, ali je odlučio sam napraviti novi. Nakon gotovo tri mjeseca rada uspio je napraviti čamac koji je bio dovoljno velik da ponese njega i sve njegove stvari. No jedan je problem zanemario. Nije imao kako dogurati čamac do vode i na kraju je morao odustati od tog nauma.
Odjeće je imao dovoljno jer je pronašao tucet košulja na brodu, ali do sada su se već poprilično istrošile. Iskoristio je osušenu kožu životinja koje je hvatao za jelo. Od te kože je napravio kaput, hlače koje su sezale do koljena i kapu. Odlučio je napraviti kišobran od iste te kože kako bi ga štitio od sunca i kiše. U Brazilu je vidio kako se izrađuju kišobrani i nakon nekoliko pokušaja, uspio je napraviti jedan koji mu je odgovarao.
Deseto poglavlje
Od prvog čamca je odustao, ali nikako nije mogao odustati od ideje da otplovi s otoka pa je pronašao novo stablo i od njega napravio mnogo manji čamac koji je sada mogao dovesti do vode. No, ovaj novi čamac bio je suviše malen da bi se na njemu otisnuo na tako veliki pothvat tako da je u tom trenutku u potpunosti odustao od bijega s otoka na taj način. Ali budući da je imao čamac, odlučio je pretražiti cijeli otok i sjetio se kako bi pomoću njega mogao oploviti otok, ako već ne može pobjeći s njega. Na to putovanje se otisnuo šestog studenog tijekom šeste godine boravka na otoku.
Iako sam otok nije bio jako velik, na jednom dijelu je naišao na stijene koje su se nalazile ispod i iznad vode te pješčani prud zbog čega bi morao otići dalje u more nego što je planirao kako bi mogao oploviti taj dio. Odlučio je baciti sidro i posjetiti obalu. Na toj obali ostao je usidren tri dana jer je puhao jak vjetar. Kad se napokon otisnuo na more, uhvatila ga struja i odnijela na pučinu. Sad je promatrao svoj osamljeni otok i činio mu se kao najljepše mjesto na svijetu, sve bi dao da se može ponovo naći u toj kućici koju je ponekad prezirao.
Pred kraj dana počeo je puhati blagi vjetar što je Crusoea silno obradovalo. Odveo ga je do još jedne struje u moru i sad se našao na sjevernoj strani što je značilo da se sada nalazio na drugom kraju otoka. Unatoč nekoliko vrtloga s kojima se susreo, uspio je doseći obalu. Čamac je smjestio u malu uvalu koja mu je poslužila kao luka, a dalje je nastavio kopnom. Stigao je do svoje sjenice i zaspao jer je bio iscrpljen od hodanja. Tamo ga je dočekala papiga Poll koju je ponio sa sobom kući. Odustao je od čamca i odlučio neko vrijeme mirnije živjeti te kontemplirati o opasnoj situaciji u kojoj se našao. Razmišljao je kako mu je zapravo lijepo na otoku, pomirio se sa svojom situacijom, samo mu je nedostajalo jedno, a to je bilo društvo.
U mnogim zanatima se sad već usavršio. Bila je već jedanaesta godina otkako je na otoku i morao je početi smišljati način na koji će loviti životinje kad mu ponestane baruta. Iskopao je jamu u blizini livade na kojoj su brstile koze. Uspio ih je nekoliko uhvatiti i tako pripitomiti. Izgradio im je ogradu pokraj potoka na livadi i za nekoliko godina je imao oko četrdeset koza. Sada je mogao praviti maslac i sir od mlijeka.
Jedanaesto poglavlje
Odlučio je ponovo otići do brda koji je posjetio kad je provjeravao morske struje i položaj obale. Iznenadio se kad je ugledao sasvim mirno more pa je odlučio pričekati. Kako se javljala oseka, mogao je primijetiti i pojavu struje. Razmišljao je kako bi mogao podrobnije promotriti djelovanje plime i oseke, a na temelju zapažanja prevesti čamac na drugu stranu otoka na kojoj je boravio. Ubrzo je odustao od te ideje jer se sjetio opasnosti u kojoj se našao pa je odlučio da će ipak izgraditi novi čamac. Tako će imati po jedan čamac na obje strane otoka. Sad je već imao uređeno stanovanje. Imao je šator i špilju na obali te sjenicu u unutrašnjosti otoka. Također je imao zemljište s ječmom i rižom, brao je grožđe i pravio grožđice. Savršeno je ogradio livadu na kojoj su živjele pripitomljene koze jer su mu one bile izvor ne samo mesa, nego i mlijeka od kojega je pravio maslac i sir. Sve je to držao u savršenom redu.
Jednog dana doživio je popriličan šok kada je na drugoj strani otoka, na kojoj je čuvao čamac, ugledao otisak ljudskog stopala u pijesku. Brzo je pobjegao u svoju tvrđu i pritom se gotovo luđački cijelo vrijeme osvrtao oko sebe. Bio je strašno uplašen i zbunjen. Čak je na trenutak pomislio kako bi mogla biti riječ o vragu no brzo je odustao od te ideje. Tri dana se nije maknuo iz svoje tvrđave, ali je strah počeo popuštati i sad je već bio uvjeren kako je to njegov otisak noge koji je ostavio kad je izlazio iz čamca. Bilo je krajnje vrijeme da pomuze koze pa je otišao do svoje” seoske kuće”, kako je zvao svoju sjenicu. Otišao je još jednom do mjesta gdje je ugledao otisak stopala kako bi se uvjerio da je riječ o njegovom stopalu, ali bio je u krivu jer je otisak ukazivao da je riječ o dosta većem stopalu nego što je to bilo njegovo. Stoga se bacio na popravljanje ograde kako bi se lakše mogao obraniti od nepoželjnih gostiju.
Dvanaesto poglavlje
Dvije godine su prošle otkako je Crusoe ugledao otisak ljudskog stopala i od tad je živio u nemiru od straha. Odlučio je pobrinuti se za sigurnost stada pa ih je podijelio. Jednima je pronašao skrovitu livadu koja je bil prirodno okružena raslinjem i drvećem, pa tamo nije morao dugo raditi na ogradi. Drugi dio stada je odlučio spremiti u slučaju da netko otkrije prvi, kako ne bi morao ponovo ići u lov. Dok je tako tražio drugo sklonište, učini mu se da ugleda čamac u daljini na moru. Spustio se s brežuljka na obalu, sad se nalazio na jugozapadnoj strani otoka. Tamo je imao što vidjeti – obala je bila ispunjena ljudskim kostima. Na otoku je bio osamnaest godina i nije naišao niti na jednog divljaka, što je značilo da je bio dobro skriven i da oni nisu očekivali naći ništa na otoku, pa su koristili samo onaj dio obale. Kasnije je ustanovio da divljaci ponekad dođu do otoka kako bi se sklonili kad zađu predaleko na more. Također, tamo bi doveli svoje zarobljenike i zatim ih pojeli.
Crusoe se polako vraćao svom starom načinu života, iako je sada bio mnogo oprezniji i držao se svojih utvrda. Sad se bavio mislima kako napasti divljake koji su mu se jako gadili zbog kanibalizma. Pomišljao je kako bi mogao spasiti život nekoj od njihovih žrtava.
Pronašao je mjesto na brežuljku koje mu je funkcioniralo kao mjesto za zasjedu. Opskrbio se oružjem i tamo promatrao obalu, ali prošla su dva, tri mjeseca, a da ništa neobično nije ugledao. Nakon što je podrobnije razmišljao o njihovim činovima došao je do zaključka da je to jedini način života za koji oni znaju i da nisu ništa gori od kršćana koji ubijaju vojnike koje su zarobili i da to zapravo nije nešto što se njega tiče. Bojao se paliti vatru jer nije htio da ga otkriju zbog dima pa je odlazio do sjenice gdje bi palio vatru, zapaljeni ugljen vraćao u utvrdu i na njemu pekao sve što mu je bilo potrebno. Bio je u potrazi za novim skloništem i ubrzo je pronašao pećinu u kojoj je nakon istraživanja pronašao dio koji je, prema njegovoj procjeni, bio ispunjen zlatom. Odlučio je u tu pećinu donijeti stvari do kojih mu je najviše stalo.
Trinaesto poglavlje
Ušao je u dvadeset treću godinu života na otoku i sad je već smatrao kako vodi ugodan život. Nije mu bio problem provesti ostatak života tamo, samo da nije bilo divljaka. Čak je pronašao načina za razonodu i tome su pripomogle dvije mačke, pas koji je bio s njim šesnaest godina i na kraju umro od starosti. Posebnu zabavu mu je donosila papiga Poll koju je naučio pričati i koja je s njim provela dvadeset i šest godina. U kući je također držao nekoliko pripitomljenih jarčića. Također je pripitomio nekoliko morskih ptica i još papiga koje su znale zazivati Robinson Crusoe, ali nijedna nije znala dobro pričati kao Poll.
Bilo je vrijeme žetve tako da je dosta vremena morao provoditi vani. Jednog dana je krenuo ujutro na žetvu, jedva da se razdanilo, kad je ugledao vatru na obali i to na njegovoj strani otoka. Brzo se vratio u utvrdu i pripremio oružje. Nije više mogao podnijeti iščekivanje pa je otišao do brežuljka i pomoću dalekozora utvrdio da je na obali oko devet divljaka. Nakon što su otišli, svjedočio je grozotama i ostacima njihovog kanibalizma. Prošlo je oko petnaest mjeseci dok ih nije ponovo ugledao, ali cijelo to vrijeme bio je u strahu od toga da bi ga mogli zaskočiti divljaci.
Jedne noći probudio ga je tutanj topa. Brzo se trgnuo i ustanovio da je riječ o brodu. Odmah je zapalio vatru na obali kako bi ga primijetili. Nakon što je dan svanuo, mogao se uvjeriti da se brod nasukao. Tad je osjetio posebno snažnu želju za razgovor s drugim bićem, ali do posljednje godine svoga boravka na otoku nije saznao da li se netko od ljudi s tog broda spasio.
Četrnaesto poglavlje
Posjetio je nasukani brod, ali nije pronašao ništa što bi mu bilo od velike vrijednosti. Nakon tog izleta povukao se u svoju utvrdu i nije često izlazio. Meditirao je o svom životu i prošlosti. Shvatio je da je bio u opasnosti od divljaka, a da toga uopće nije bio svjestan. Također je neko vrijeme razmišljao o divljacima i kako je moguće da vode takav život. Na trenutak se zabavljao s idejom da bi on mogao posjetiti njih kao što su oni dolazili na otok, ali nije bio siguran kako bi izbjegao njih i vrlo vjerojatno sigurnu smrt. Nakupilo se mnogo razočaranja i Crusoe je klonuo duhom. Posljednja stvar koja mu je oduzela duševne snage bila je mala mogućnost da je na onom brodu netko preživio. Došao je do zaključka kako bi mu jedina prilika za uspješan odlazak s otoka moglo biti da uhvati jednog divljaka, odnosno zarobljenika kojega su planirali pojesti. Tako bi mu on mogao biti vodič i savjetnik.
Promatrao je obalu gotovo godinu i pol i nije ugledao niti jednog divljaka ni njihove kanue. Jednog jutra dočekalo ga je iznenađenje, ugledao je pet kanua na obali. To je značilo da je na otoku bar dvadeset divljaka i to mu nije baš odgovaralo. Pripremili su dvojicu za jelo. Jedan je čekao sa strane dok su prvog rasparali i tako je ovaj drugi uhvatio priliku i krenuo bježati prema Crusoeu. Crusoe je brzo dohvatio svoje dvije puške i oborio dva divljaka koja su lovila bjegunca. Bjegunac je bio iznimno zahvalan i iako je govorio Crusoeu nepoznatim jezikom, uspijevali su se sporazumjeti. Crusoe ga je odveo do svoje spilje i ondje ga je nahranio. Nazvao ga je Petko i počeo ga učiti svom jeziku.
Petnaesto poglavlje
Crusoe je odlučio pokazati kako može jesti drugo meso osim ljudskog pa ga je odveo u lov. Na putu su sreli kozu koja se odmarala u hladu, Crusoe je odmah reagirao i opalio puškom. Petko je bio prestravljen, skinuo je odjeću sa sebe kako bi provjerio je li ranjen, a zatim je stao moliti Crusoea da ga ne ubije. Tako je Crusoe tu večer Petka nahranio kuhanim mesom i juhom, a dan poslije mu je ponudio pečenu jaretinu. Zatim mu je pokazao kako treba tući žito te je pred njim zamijesio kruh. Ubrzo je i sam Petko naučio obavljati mnoge poslove jednako dobro kao i Crusoe. Sada je Crusoe morao pripremati više hrane jer je hranio još jednu osobu. Proširili su zemljište za sjetvu i Petko je bio izvrstan i marljiv radnik.
Crusoe je ispitivao Petka o njegovu narodu. Ispostavilo se da je Petko dolazio već prije na taj otok sa svojim sunarodnjacima. S vremenom su se sprijateljili i Crusoe je ispričao Petku svoju povijest, kako je završio na otoku i što je sve proživio. Petko mu je ispričao kako se na njegovoj obali jednom nasukao čamac i kako su spasili brodolomce od utapanja. Crusoe je bio iznenađen što ih divljaci nisu ubili i pojeli, ali Petko mu je objasnio kako jedu samo one s kojima su u ratu. Crusoe je primijetio da se u Petku javila čežnja za njegovim narodom i domovinom pa je neko vrijeme bio ljubomoran jer je vjerovao da će ga Petko napustiti i zaboraviti, ali kasnije se uvjerio da je Petko iznimno odan i vjeran prijatelj.
Šesnaesto poglavlje
Crusoe je odlučio načiniti novi čamac koji će poslužiti njemu i Petku da se prevezu do kopna, odnosno do Petkove domovine. Crusoe je u početku planirao poslati Petka da se sam vrati u domovinu jer nije znao što bi on tamo radio, ali Petko je iskazao snažno nezadovoljstvo tom idejom jer nije htio napustiti Crusoea. Na čamcu su radili gotovo mjesec dana, a nakon toga im je trebalo još dva tjedna da ga doguraju do vode. Bila su potrebna još dva mjeseca da napravi jarbol i jedra. Petko je bio silno iznenađen jedrima i jarbolom, ali je brzo shvatio kako to funkcionira nakon što mu je Crusoe objasnio.
Prošlo je dvadeset i sedam godina otkako je Crusoe završio na otoku, iako posljednje tri godine koje je proveo s Petkom skoro pa nije morao ni računati jer su se znatno razlikovale od ostalog vremena koje je proživio sam. Njih dvojica morali su pričekati studeni kako bi se vrijeme ustalilo i kako bi prošlo kišno razdoblje. Nakon toga su se počeli pripremati za put. Petko je otišao uhvatiti kornjaču zbog mesa i jaja, ali brzo se vratio vrlo uzrujan, na obali su bila tri prazna kanua.
Crusoe i Petko su se naoružali i spustili se prema zaljevu gdje su se divljaci iskrcali. Crusoe je bio ispunjen bijesom jer su se divljaci upravo spremali za svoj obred pri kojemu će pojesti zarobljenike pa ih je odlučio sve pobiti, a Petko ga je bio spreman pratiti kamo god je potrebno. Crusoea je malo popustio bijes i ponovo je počeo razmišljati kako on nema razloga petljati se u njihove stvari. Ali onda je ugledao da je jedan od zarobljenika bio bijelac i volja mu se ponovo rasplamsa. Prvo su ih napali puškama iz daljine, a zatim su krenuli na njih mačevima. Većinu su uspjeli pobiti, a u tome im je pomogao i Španjolac kojega su oslobodili, četvorica su pobjegla u kanuu.
U kanuu koji je ostao pronašli su još jednog zarobljenika koji je bio čvrsto vezan i snažno omamljen od šoka. Na kraju se ispostavilo da je to bio Petkov otac, na veliku Petkovu radost i veselje. Crusoe je udomio dvojicu zarobljenika, uz pomoć Petka im je napravio šator pokraj njegove utvrde i dao im je hrane. Četvorica divljaka koja su uspjela pobjeći na kanuu prenijela su vijest sunarodnjacima o začaranom otoku. Bili su šokirani pucnjavom jednako kao što je to bio Petko prvi put, te se više nisu pojavljivali.
Sedamnaesto poglavlje
Put na kopno je odgođen na neko vrijeme jer je Španjolac ispričao Crusoeu kako teško živi šesnaest njegovih sunarodnjaka i Portugalaca koji su preživjeli brodolom. Nemaju mnogo hrane i sredstava za život te se nalaze u vrlo teškom položaju. Postoji još jedan razlog zašto se Crusoe toliko kolebao. Naime, nije htio riskirati svoj život kako bi spasio Španjolce, da bi ga oni na kraju predali inkviziciji čim dođu na tlo Španjolske. Španjolac je bio uvjeren da se takvo što ne bi dogodilo jer su brodolomci izrazito očajni i ne bi im palo na pamet izdati onoga tko im je pružio priliku da se izbave. Španjolac mu je savjetovao da odgode putovanje, odnosno dovođenje ostalih brodolomaca, za barem pola godine jer nemaju dovoljno hrane za sve njih, pogotovo ako računaju da trebaju određenu zalihu za brod tijekom putovanja.
Crusoe je bio oduševljen Španjolcem i njegovim razboritim savjetom te ga je poslušao. Proširili su zemljište i posijali sve što su mogli odvojiti za sjeme. Također su radili na brodu. Odlučio je proširiti stado koza pa su pohvatali još dvadesetak malih jarića. Sjetva je bila dovoljno uspješna pa su sve to pokupili i spremili.
Poslao je Španjolca i Petkova oca na kopno po brodolomce kako bi se svi skupili na otoku i pokušali doseći slobode i kopna. Nije ih bilo osam dana, a onda je Petko utrčao i vikao kako su stigli, no ubrzo su shvatili da je riječ o čamcu koji bi mogao pripadati engleskom brodu. Stigli su do obale i sad ih je Crusoe mogao promatrati s brežuljka. Imali su tri zarobljenika koje su ostavili svezane, a ostali su krenuli razgledati kraj. Kad je pala noć, Crusoe se približio trojici zarobljenika koja su se skutrila pod stablom. Jedan od njih bio je zapovjednik broda. Mornari su se pobunili i zarobili njega, njegova časnika i jednog putnika. Dao je kapetanu i onoj dvojici puške i pustio ih da sami napadnu mornare. Ubili su dvojicu koji su vodili pobunu, a ostali su se pokajali i dopustili da ih zarobe.
Osamnaesto poglavlje
Brod se približio obali kako bi pokupio čamac. Opalili su topom nekoliko puta, ali kad su vidjeli da se čamac ne miče, poslali su novi s desetoricom mornara. Crusoe i kapetan cijeli su proces promatrali s brežuljka. Ljude koje su zarobili s prvog čamca odveli su dalje u šumu i smjestili ih u špilju kako ne bi mogli pomoći ovima koji dolaze, u slučaju da se oslobode i pobjegnu. Trojica su obećala da će biti u službi Crusoea i kapetana pa su se pridružili njihovoj družbi. Tako da ih je sada bilo sedam dobro naoružanih protiv desetorice koja su dolazila u čamcu.
Kad su ugledali prazan čamac s rupom bili su toliko uplašeni i zbunjeni da su se odmah otisnuli prema brodu kako bi ostale obavijestili da su svi iz onog čamca ubijeni. Ipak su se predomislili i sada su sedmorica ostala na obali kako bi tražili ljude s prvog čamca, a trojica su se otisnula na pučinu. Dočekali su noć i ništa se nije mijenjalo. Ako ovi odustanu od potrage za kolegama, propada prilika da Crusoe i kapetan preuzmu njihov brod, stoga Crusoe naredi Petku i kapetanovu časniku da dozovu mornare s obale. Mornari su vjerovali da je riječ o njihovim prijateljima pa su im potrčali u susret, gdje su ih ovi lako svladali.
Kapetan je pregovarao sa zarobljenicima koji su vjerovali da su se sukobili s guvernerom koji zapovijeda vojskom od pedeset ljudi jer su ih napali u mraku i zatim iznijeli cijelu priču nakon što su ih zarobili. Kapetan im je ponudio da sudjeluju u osvajanju broda ili će biti poslani u Englesku i tamo obješeni. Zarobljenici su odmah pristali na dogovor. Kapetan, časnik i još nekoliko mornara koje su zarobili čamcem su otišli do broda i do dva ujutro brod je bio njihov. Crusoe je ujutro osjećao takvu radost da je zanijemio i trebalo mu je neko vrijeme da bi došao k sebi.
Devetnaesto poglavlje
Nakon dvadeset i osam godina Crusoe je napustio otok. Godine 1667. stigao je u Englesku, nakon što je bio odsutan trideset i pet godina. Otišao je u Yorkshire, a njegovi majka i otac su već bili mrtvi. Naišao je na dvije sestre i djecu od jednog brata. Oni su ga već odavna smatrali mrtvim tako da mu nisu ostavili ništa od baštine. Imao je malen imetak i znao je da mu to neće dostajati za život. Odlučio je otići do Lisabona kako bi vidio što se dogodilo s njegovim imanjem, a na putu ga je vjerno pratio Petko. Tamo je pronašao kapetana koji mu je bio pomogao kako bi se raspitao o svom posjedu u Brazilu. Kapetan se više nije bavio pomorstvom i nije bio u Brazilu nekoliko godina, ali ga je uvjerio da se njegov prijatelj još uvijek brine za imanje i da će ga moći potražiti natrag jer je to sve bilo dobro ugovoreno još prije nego što se otisnuo na put.
Kapetan mu je htio vratiti dio novca koji je iskoristio jer ga je Crusoe postavio kao opunomoćenika, ali se Crusoe prisjetio koliko mu je starac pomogao kad je bio u nevolji i nije htio uzeti ništa od njega. Kad je zatražio pravo na svoje imanje nije imao nikakvih problema. Nakon sedam mjeseci dobio je pismo djece trgovačkih upravitelja s kojima je ranije sklopio ugovor, poslali su mu sve obračune i novac te duhan, slatkiše i šećer. Također mu se obratio i njegov prijatelj koji se bavio njegovim imanjem, izrazio je radost što je Crusoe ostao na životu, napisao je kako mu napreduje plantaža te mu poslao poklone.
Sada je Crusoe imao jako dobar imetak i imanje u Brazilu koje mu je donosilo dobre prihode svake godine. Pomogao je kapetanu, oprostio mu dug i obvezao se slati mu određenu svotu svake godine. Pomogao je udovici u Londonu koja mu je neko vrijeme pomagala i čuvala imetak. Također je po stotinu funti poslao sestrama na selo. Kad je riješio pitanje imovine, bio je spreman za put, ali ovaj put se odlučio na putovanje kopnom.
Dvadeseto poglavlje
Skupilo ih se na kraju petnaestak koji su se zajedno uputili na putovanje. Na putu ih je dočekao snijeg, što je bila apsolutna novina za Petka, ali ni Crusoe nije baš lako podnosio hladnoću jer je preko dvadeset godina proveo na otoku gdje je klima bila iznimno vruća. Jedan dio puta vodio ih je kroz šumu pa su uzeli vodiča. Jahali su tako tijekom noći, kad su vodiča napala dva vuka. Jedan je krenuo na konja dok je drugi napao čovjeka. Vodič se nije snašao te je počeo dozivati u pomoć, Petko je bio najbrži, bez puno straha se zatrčao prema vuku i upucao ga u glavu, a drugi se uplašio pucnja i pobjegao.
Ubrzo su imali još jedan zanimljiv susret sa šumskim životinjama, naišli su na medvjeda. Petko se odmah razveselio i zamolio Crusoea da mu dopusti da se poigra s medvjedom i tako ih sve malo zabavi i nasmije. Otrčao je do medvjeda i pogodio ga kamenom u glavu kako bi ga izazvao i ne bi li ga medvjed počeo proganjati. Petko se popeo na stablo, počeo skakati i drmati granu na kojoj se sada nalazio medvjed koji ga je slijedio. Nakon zabave s medvjedom nastavili su put jer ih je čekalo još jedno opasno područje i vodič ih je požurivao da krenu dalje.
Na putu su sreli velik čopor vukova. Brzo su se skupili tijesno jedan uz drugoga kako bi se lakše obranili. Sakrili su se iza nekih srušenih stabala i krenuli pucati prema vukovima koji su nasrtali. Pobili su oko trideset vukova i napokon ih se oslobodili, a zatim krenuli dalje na put. Na kraju je Crusoe ipak odlučio prodati svoju plantažu, u čemu mu je pomogao prijatelj iz Brazila. Neko vrijeme živio je mirno. Brinuo se za svoja dva nećaka, bratove sinove, a kasnije se oženio i imao dva sina i jednu kći.
Analiza likova
Robinson Crusoe – glavni lik, ujedno i pripovjedač u prvom licu. Osobnost Crusoea se mijenja posebno od kada je završio na pustom otoku. U svojim mladim danima osjećao je nemir i želju za putovanjem zbog čega je stalno bio u sukobu s roditeljima koji su smatrali da bi trebao biti zadovoljan sa svojim životom kakav jest. Otac ga je uspio nagovoriti da se smiri, ali to nije trajalo dugo. Na nagovor prijatelja sjeo je na brod za London i u tom trenutku krenula je njegova životna pustolovina koja ga je dovela u svakakve situacije i neprilike. Crusoe doživljava nekoliko nesreća dok putuje brodovima. Na putu upoznaje iznimno dobrog kapetana koji mu je pomogao smjestiti u Brazilu, gdje se počne baviti uzgojem šećera na plantaži.
Odlučio se na još jedno putovanje kako bi nabavio robove. Na njemu je doživio brodolom te završio na pustom otoku kao jedini preživjeli. Na otoku se borio za život, ali i za duševnu stabilnost koja je nekoliko puta bila upitna. Ustaljene navike i stalni rad pomažu mu da sačuva razum. Cijelo vrijeme se podsjeća kako ima ljudi kojima je gore i svjestan je da njemu samome nije toliko loše, jedino što mu je silno nedostajalo bilo je ljudsko društvo. Uz mnogo truda i strpljenja Crusoe je uspio preživjeti i na kraju je završio sretno. U preživljavanju mu je znatno pomogao Petko, divljak kojeg je oslobodio od njegovih neprijatelja koji su ga planirali pojesti.
Bilješka o autoru
Daniel Defoe je romanopisac, novinar, putopisac i trgovac. Rodio se 1660. godine u Engleskoj, a umro 1731. Bio je sin sitnog obrtnika Jamesa Foa, koji je kasnije dodao “De” svome prezimenu da bi zvučalo više plemićki pa se nadao da će mu to pomoći u napretku u društvu.
Daniel Defoe je obrazovanje stekao jednim dijelom privatno, do trinaeste godine, a nakon toga se školovao na Akademiji velečasnog Charlesa Mortona. Naučio je latinski, grčki, španjolski, francuski, nizozemski i talijanski jezik. Iako mu je namijenjena svećenička služba, on se počeo baviti trgovinom. Godine 1684. je oženio bogatu nasljednicu Mary Tuffley s kojom je imao sedmero djece.
Tijekom života Defoe se bavio trgovinom čarapama, vinom, duhanom i drugom robom. Pridružio se nekoliko pobuna i revolucija. Godine 1692. je bankrotirao, a nakon toga radi kao špijun po Engleskoj i Škotskoj za Williama III. Oranskoga.
Zbog pamfleta ironične naravi koji govori o postupanju s vjerskim neistomišljenicima završio je na neko vrijeme u zatvoru, a bio je zavezan i za stub srama. Zbog boravka u zatvoru bankrotirao je i po drugi put.
Pisanjem se počeo baviti 1697. kada je napisao “Esej o projektima”, zatim je objavio poetski sastav “Rođeni Englez”, a 1706. “Istinit izvještaj o prikazanju stanovite gospođe Veal”. Razdoblje u kojem je objavio svoj najpoznatiji roman “Robinson Crusoe” njegovo je najplodnije razdoblje. Nakon toga objavio je i “Memoare viteza”, “Kapetana Singletona”, a 1722. napisao je romane “Moll Flounders” i “Pukovnik Jack”.
AUTOR: DANIEL DEFOE
“Robinson Crusoe” prvi je i najpoznatiji roman o brodolomcu koji je morao naučiti sam preživjeti na pustom otoku. Napisao ga je Daniel Defoe i tako postao jedan od najpoznatijih imena dječje i mladenačke književnosti, iako je ovo knjiga koja nije namijenjena (isključivo) djeci. Roman je do današnjih dana postao dio kulture, pa se čak u jeziku ustalila riječ “robinzon”, koja, po uzoru na glavnog lika ovog romana”, označava čovjeka, često pustinjaka, koji sam živi na nekom napuštenom mjestu i preživljava od vlastitog lova. Iako je roman napisan davne 1719. godine i dana je njegova priča jako aktualna. Po njoj se snimaju filmovi, pišu slikovnice te je roman inspriacija za mnoge druge priče o ljudima koji su zastranili na pustom otoku.
Ovaj izvrstan avanturistički roman Daniela Defoa nadahnut je istinitom pričom o škotskom mornaru koji je proveo četiri godine na osamljenom otoku. Otok se do 1966. godine zvao Mas a Tierra, sve dok ga čileanske vlasti nisu preimenovaleu u otok Robinskon Crusoe.
Po uzoru na ovaj istiniti događaj Daniel Defoe stvorio je lik Robinsona Crusoea koji je već s devetnaest godina pobjegao od kuće u potrazi za pustolovinom. Vodila ga je želja prvenstveno za morem i novim doživljajima. No, sreća ga je napustila gotovo odmah nakon što je krenuo – ili je možda dobio upravo ono što je tražio. Na putu za London njegov brod pogodila je strašna oluja. Unatoč tome, nastavio je svoje putovanje na novom brodu kojeg su onda zarobili pirati i Crusoe je proveo nekoliko godina u zarobljeništvu kao rob.
Uspio je pobjeći od svog gospodara te je završio u Brazilu gdje je kupio malo zemljište i počeo se baviti proizvodnjom šećera. Neko vrijeme živio je u Brazilu i uspješno vodio plantažu, ali na nagovor trgovaca, otišao je u nabavku robova. Njegov brod zahvatila je strašna oluja zbog čega dožive brodolom blizu obala Južne Amerike.
Robinson jedini uspije preživjeti. Završio je na pustom otoku gdje je proveo sljedećih 28 godina. Brod se nasukao na obalu tako da je mnogo toga s broda mogao iskoristiti za izgradnju nastambe i alata potrebnih za uzgoj hrane. Mnogo godina proveo je sam, ali uspio je sačuvati razum unatoč lošim danima.
Jednog dana je spasio jednog divljaka kojeg je nazvao Petko. On mu je postao vjerni prijatelj i sluga, a kao lik, Petko je dugo godina bio sinonim za slugu i najpoznatiji crni lik u dječjoj književnosti uopće. Prilika za bijeg Crusoeu se javila kad je na otok pristao engleski brod na kojemu se pobunila posada. Crusoe pomaže kapetanu vratiti brod i tako je zaradio svoj put u Englesku.
Ovaj izuzetan roman, koji se smatra svjetskim književnim klasikom, na ovim se prostorima prvi put pojavio u Zagrebu, već 1796. godine, u prijevodu Antuna Vranića. Ali zanimljivo je da roman Daniela Defoa nije bio samo preveden, već prepričan i to na način da je prikazivao Robinsonove avanture kao posljedicu lošeg ponašanja. U ovoj verziji priča nije ispričana kao ispovijest Robinzona, kako je to u originalu, već kao priče oca svojoj kćerki i njenim prijateljima. Knjiga je sadržavala trideset moralnih priča koje je otac pričao svake večeri.
Vrsta djela: pustolovni roman
Mjesto radnje: Engleska, Brazil, napušteni otok
Vrijeme radnje: 18. stoljeće
Tema djela: Pustolovina Robinsona Crusoea koji ostaje nasukan na pustom otoku.
Ideja djela: uz ustrajnost i vjeru svaka se nedaća može prevladati
Kratak sadržaj
Poglavlje prvo
Robinson Crusoe rodio se 1632. godine u Yorku. Imao je dva brata, od kojih je jedan bio potpukovnik u engleskoj pješadiji u Flandriji i poginuo je u borbi sa Španjolcima. Što se dogodilo s drugim bratom, nikad nije saznao.
Crusoe se školovao kod kuće i u seoskoj školi. Otac je želio da postane pravnik, ali Crusoe je imao veliku želju postati moreplovac. Roditelji su ga pokušali odgovoriti od te namjere. Otac ga je uvjeravao kako čini pogrešku jer bira bezveznu želju za skitanjem. Također mu je objasnio da se oni nalaze unutar najboljeg staleža. Njihov stalež je srednji stalež i zato se ne moraju ni mučiti da bi preživjeli, ni brinuti za oholost i želju za raskošnosti. Srednji stalež prati ravnoteža, društvo i zdravlje te bi bilo suludo da odbaci taj položaj u kojemu se srećom rodio. Obećavao mu je otac kako će imati sve što mu je potrebno jer se on upravo za to borio. Također ga je podsjetio na starijeg brata koji se, ponesen mladenačkim željama za skitanjem, također odlučio na put i sudjelovanje u nizozemskom ratu, zbog čega je poginuo mlad.
Unatoč očevim lijepim riječima, mladi Crusoe nije mogao odoljeti te se odlučio otići na putovanje morem. U rujnu 1651. godine, oko godinu dana nakon razgovora s roditeljima oko putovanja, bez ikakvih unaprijed načinjenih planova, Crusoe je sjeo na brod, na nagovor prijatelja koji je išao u posjet ocu u London. Ubrzo nakon što se brod otisnuo na more, sustigla ih je oluja. Crusoe je razmišljao o očevim riječima. Uvidio je da je otac cijelo vrijeme bio u pravu te se odlučio vratiti kući. No, čim se oluja stišala i more smirilo, smanjilo se i Crusoeovo kajanje te je zaboravio na misli o povratku.
Nakon šest dana putovanja, usidrili su se u Yarmouthu i tamo pričekali da se stiša vjetar da mogu nastaviti s plovidbom. Nekoliko dana bili su bezbrižni, ali vjetar se opet pojačao. Mornari su se počeli brinuti, a Crusoe se vratio svom prvotnom kajanju. Situacija je bila toliko ozbiljna da je vidio nekoliko mornara i kapetana kako se mole za spas. U pomoć im je stigao manji brod. Poslao im je čamac na koji su se s mukom ukrcali. Vidjeli su da nema smisla pokušavati ponovo se ukrcati na taj manji brod pa su se svi složili da je najbolje da puste da ih nose valovi, a oni će pokušati veslati prema obali koliko mogu.
Uspjeli su se domoći kopna gdje su im ondašnji stanovnici pružili pomoć i čak im ponudili novce kako bi se mogli vratiti u Hull ili London, kako već tko bude htio. Crusoe je otputovao kopnom do Londona. Zbog osjećaja srama nije se htio vratiti kući te je odlučio otploviti brodom koji je krenuo prema Gvineji.
Drugo poglavlje
U Londonu je Crusoe upoznao kapetana broda koji ga je odlučio povesti sa sobom na put do Gvineje. Kapetan je bio iskren i pošten čovjek pa su se vrlo brzo sprijateljili. Crusoe je uspio skupiti nešto novca i na savjet kapetana kupio je igračke i stvarčice koje je kasnije prodavao. Kapetan mu je bio prijatelj, ali i učitelj koji ga je podučio mnogim stvarima i od njega načinio trgovca i mornara. To je bilo Crusoevo jedino uspješno putovanje. Ubrzo nakon toga, kapetan je umro, a Crusoe se pridružio na lađi bivšeg zamjenika kapetana.
To putovanje nije bilo uspješno, kod afričke obale napao ih je gusarski brod iz Salija. Pokušali su se obraniti, ali na kraju su ih ipak onesposobili i odvukli ih kao zarobljenike u luku Sali koja je pripadala Maurima. Kapetan broda uzeo je Crusoea kao svog roba jer je bio mlad i okretan, što ga je spasilo od sigurne smrti. Oko dvije godine bio je zarobljen i pokušavao smisliti način kako se domoći slobode. Nakon toga, njegov gospodar je sve rjeđe odlazio na plovidbe zbog nestašice novca pa je počeo voditi Crusoea i još jednog roba sa sobom u ribolov. Jednog dana gospodar naredi Crusoeu da s još dvojicom robova ode u ribolov jer tu večer kapetanu su dolazili gosti koje je želio počastiti. Crusoe je odmah počeo kovati plan o bijegu. Napunio je brod hranom i oružjem. Nije imao točno određenu destinaciju, bilo mu je bitno jedino da napusti ovo strašno mjesto. Maura koji je išao s njim se riješio tako što ga je gurnuo u more i zaprijetio mu puškom. Dao mu je izbor da otpliva do obale ili će ga on upucati ako se približi brodu. Maur je bio vrstan u plivanju stoga se uputio prema obali. S Crusoeom je ostao dječak Ksuri koji je odmah pristao pratiti ga na putovanju.
Plovili su pet dana i tek tad je Crusoe bio uvjeren kako su došli dovoljno daleko da ih Mauri više neće pratiti. Stigli su blizu obale do koje je Crusoe planirao otplivati tijekom noći, ali spriječio ih je strah koji je prouzrokovala strašna rika i buka koju su stvarale životinje na obali. Jednako kao što su se bojali životinja, bili su i u strahu od divljaka, na koje su tamo vrlo lako mogli naići i koji bi ih vjerojatno pojeli. Unatoč tome, Ksuri je otišao do obale gdje je uhvatio zeca i pronašao pitku vodu. Nastavili su dalje svoje putovanje, uz nadu da će naići na engleski brod koji putuje tim dijelovima mora.
Treće poglavlje
Uputili su se prema jugu i u tom smjeru plovili oko deset dana. Obali su se približavali samo kako bi obnovili zalihe vode. Počeli su primjećivati ljude na obali koji su s jednakim zanimanjem promatrali njih dvojicu na brodu. Bojali su im se približiti pa su se sporazumijevali znakovima na sigurnoj udaljenosti. Zamolili su ih za malo hrane pa su im ljudi ubrzo donijeli suhog mesa i žita te ih ostavili na obali i udaljili se kako bi ih Crusoe i dječak mogli pokupiti. Ubrzo im se Crusoe uspio odužiti jer su na obalu stigle dvije velike životinje. Crusoe je uhvatio pušku i ubio jednu od njih, kasnije je uvidio da je bila riječ o leopardu. Druga životinja je pobjegla jer se uplašila pucnja. Domorodci su bili oduševljeni, posebno kad im je Crusoe dao znak da im poklanja životinju. Zauzvrat su mu donijeli još svoje hrane i vode, koju je Crusoe sa zahvalnošću prihvatio.
Crusoe i dječak su nastavili dalje te uskoro susreli portugalski brod. Uspio im je privući pažnju tako da su usporili i dopustili mu da im se približi. Kapetan je bio iznimno velikodušan, nije htio uzeti ništa što je Crusoe ponudio kao zahvalu. Kapetan je bio zadovoljan što je uspio nekome spasiti život kao što bi htio da netko život spasi njemu u takvoj situaciji. Također mu je obećao da će ga odvesti u Braziliju. Crusoe je Ksurija predao kapetanu, uz dogovor da će kapetan za deset godina dječaku dati slobodu ako se pokrsti, na što je i sam Ksuri pristao. Na kapetanovu preporuku, neko vrijeme je proveo kod njegova prijatelja koji je imao plantažu i tvornicu šećera, gdje je Crusoe stekao veliko znanje o proizvodnji šećera.
Crusoe je odlučio iskoristiti novac koji je posjedovao pa je kupio malu plantažu te se i sam bavio proizvodnjom šećera sljedeće dvije godine, ali to mu je bilo dovoljno samo kako bi preživio. Kapetan mu je pomogao domoći se dijela novca koje je ostavio u Londonu, s čime je mogao nabaviti oruđe i potrebne stvari za proizvodnju. Prošle su tako četiri godine i imetak je rastao.
Jednog dana nekoliko vlasnika plantaža zamole Crusoea da bude njihov trgovački stručnjak na putu za Gvineju, gdje žele potajno nabaviti crnce kao radnu snagu i raspodijelili ih među sobom. Prvoga rujna 1659. Crusoe se ukrcao na brod. Putovali su neko vrijeme, ali prije nego što su stigli do odredišta, brod je oslabio i trebalo mu je popravljanje. Stoga su odlučili skrenuti s puta kako bi negdje pristali, popravili brod i zatim nastavili putovanje. U trenutku kada su ugledali kopno brod se nasukao. Uskoro je počela bjesnjeti oluja i sada više nisu imali izbora, posada je čamcima morala napustiti brod. Oluja je bila snažna te je uskoro zbacila putnike s čamca. Crusoe se borio s ogromnim valovima koji su ga na kraju bacili na stijenu, gdje je naposljetku izgubio svijest.
Crusoe je otplivao do obale sretan jer se izvukao, ali uskoro je uvidio da nema velikih šansi za daljnje preživljavanje. Nalazio se sam na pustom otoku, nije imao hrane niti suhe odjeće u koju bi se presvukao. Prijetila mu je opasnost od divljih životinja koje su uglavnom noću izlazile po plijen. Srećom, našao je izvor pitke vode te se smjestio na visoko stablo ispunjeno bodljama, kako bi tamo odspavao.
Četvrto poglavlje
Ujutro se Crusoe spustio sa prenoćišta na stablu i ugledao čamac kako se nasukao na stijenu na kojoj je i sam Crusoe završio dan ranije. Shvatio je u tom trenutku da su vjerojatno svi mogli preživjeti samo da su ostali na brodu. Zato mu je bilo posebno žao i teško nositi se s novonastalom situacijom.
Pomoću užeta popeo se na prednju stranu broda. Ondje je pronašao hranu koja se srećom nije smočila. Pomoću jarbola i nekoliko letvi načinio je nešto što je nalikovalo na splav kako bi prenio sve te silne stvari koje je pronašao na brodu. Opskrbio se hranom, pićem i tesarskim oruđem što mu je bilo pravo otkriće i odlična pomoć za rad na obali. Također je pronašao i oružje, dvije velike puške i dva pištolja. Dok je prevozio stvari na obalu, umalo je doživio još jedan brodolom, ali srećom splav je izdržala, a stvari su ostale na mjestu.
Nakon što je istovario stvari na obali odlučio je istražiti područje i pronaći prikladno mjesto za stanovanje. Ubrzo je ustanovio da se nalazi na otoku i da je okružen morem sa svih strana. Također je zaključio da je otok nenastanjen, osim divljih zvijeri koje još nije sreo. Putem je ubio nekoliko ptica, ali niti jednu nije poznavao i nije bio siguran koje su dobre za jelo. Napravio je malu kolibu pomoću škrinja i dasaka te tako prenoćio. Znao je da će sljedeća oluja uništiti brod pa se vratio po stvari koje nije ponio prvi put. Napravio je mali šator pomoću jedra i motki te ga je okružio praznim škrinjama i bačvama kako bi se zaštitio od nepoželjnih posjetitelja. Na brod se vraćao svaki dan. Kad je već pomislio da je donio sve što bi mu moglo biti korisno, našao je bačvu kruha, brašna, šećera i ruma.
Dvanaesti dan pojavila se oluja koja je odnijela brod, ali Crusoe nije puno žalio zbog toga jer je prenio gotovo sve što bi mu moglo biti od koristi. Bilo je vrijeme da si načini bolju i sigurniju nastambu. Pronašao je zaravanak na obronku brda pa je podigao šator na tratini ispod te šupljine. Zakopao je red motki koje su bile zašiljene na rubu, one su mu služile kao ograda. Od platna je načinio šator i u njega unio sve stvari koje je posjedovao. Iza šatora je iskopao dio špilje koja mu je sada služila kao podrum. Svaki dan izlazio bi barem jednom iz svoje nastambe kako bi se upoznao s otokom i životinjama. Srećom, ustanovio je da se na otoku nalaze koze koje su bile izvrstan izvor hrane, iako ih je ponekad bilo teško uloviti.
Morilo ga je jedino to što je bio sam na pustom otoku. Pokušavao je razmišljati o budućnosti i planovima za opskrbljivanje hranom i potrepštinama. Shvatio je da bi mogao izgubiti pojam o vremenu pa je nožem urezao u stup datum dolaska na otok, bilo je to 30. rujna 1659. Nakon toga svaki dan je urezivao crticu i vodio svoj kalendar.
Na brodu su bile dvije mačke i pas. Mačke je doveo sa sobom, a pas je skočio u vodu i pratio ga. Bio mu je vjerni pratilac godinama. Na nastambi je radio gotovo godinu dana. Šator je okružio snažnom ogradom od stupaca i konopa, a uz ogradu je podigao nešto poput zida od busenja. S ograde je podigao grede i prevukao ih granama kako bi ga zaštitile od kiše. Prokopao je dublje stijenu tako da je sada imao više prostora, ali i mali izlaz sa stražnje strane. Zatim je odlučio napraviti stol, stolac i police kako bi mogao posložiti stvari. Neko vrijeme vodio je dnevnik, ali nakon što je ostao bez crnila, nije imao izbora nego prekinuti s pisanjem.
Peto poglavlje
Crusoe opisuje kako je tekla izrada alata koji su mu bili potrebni za izgrađivanje nastambe i kopanje špilje. Nakon što je špilju dovoljno proširio, dogodila se nesreća – strop se urušio i tako zatrpao prostor zemljom, tako da je odjednom imao novog posla oko uređenja. Kako bi se osigurao od ponovnog urušavanja stropa podigao je dva stupca i postavio dvije daske iznad njih da učvrsti strop.
Tijekom lova je uhvatio kozu, jednu je smrtno ranio dok je druga iščašila nogu. Ponio ih je obje sa sobom kući. Pazio je na ranjenu kozu koja se na kraju uspjela oporaviti, ali i tijekom procesa ozdravljenja, pripitomiti.
Za izgradnju zida koji bi ga trebao štititi od neprijatelja potrošio je gotovo četiri mjeseca. Na kraju je zid bio dugačak dvadeset i četiri metra. Mnogo stvari je nedostajalo Crusoeu, ali nije znao kako ih napraviti. Nije imao svijeće, tako da je već u sedam sati morao u krevet.
Upravo kad se potpuno smjestio u svojoj nastambi na otoku se dogodio potres. Crusoe je bio posebno šokiran jer takvo nešto nikada nije doživio, niti mu je itko ikada pričao o takvoj pojavi. Sjedio je pokraj šatora jer se bojao da bi mogao biti živ zakopan ako se šator i špilja uruše te čekao da se situacija smiri. Nakon potresa javila se kiša sa snažnim vjetrom koji su zadavali Crusoeu dodatne muke. Povukao se u špilju kako bi se sakrio od kiše. Odlučio je premjestiti šator jer je bio siguran da bi se kod sljedećeg potresa stijena mogla srušiti na njega. Sljedećeg je jutra odlučio izgraditi novi logor.
Šesto poglavlje
Valovi su počeli donositi na obalu ostatke s broda kojega je ranije odnijela oluja. Crusoe se tako prihvatio skupljanja stvari i odgodio selidbu. Sam brod bio je zatrpan pijeskom, ali odlučio je iskoristiti sve što je mogao rastaviti sa broda. Lađu je posjećivao svaki dan, stoga je skupio komade građevnog drva, daske, grede i kilograme željeza. Radio je na tome gotovo mjesec dana, pa je imao dovoljno materijala za izgradnju čamca samo kada bi znao kako.
Na obali je pronašao kornjaču koju je odmah ulovio i skuhao. Uživao je u njenom mesu. Sljedeći dan pala je kiša zbog čega je cijeli dan proveo u kući. Tijekom noći uhvatila ga je groznica koja ga je mučila danima. Ponekad po cijeli dan ne bi jeo niti pio jer je bio suviše slab da bi se ustao iz kreveta i nešto pripremio. Napadaji malarije bili su snažni i znao je provesti noć tako što bi ležao i vikao sve dok ne bi bio toliko malaksao da zaspe. Počeo je dolaziti k sebi, ali je još danima osjećao slabost nakon bolesti, tako da je izlazio na kratko i nije išao daleko.
Sedmo poglavlje
Već je prošlo deset mjeseci otkako se nasukao na otok i Crusoe je bio uvjeren da nitko od ljudi dosad nije kročio na to kopno. Odlučio je malo detaljnije pretražiti prostor na kojemu je sada živio. Krenuo je uz zaljev i naišao na livade koje su bile obrasle travom. Nažalost nije poznavao mnoge od biljaka na koje je naišao, a i o onima koje je prije sreo nije znao mnogo. Sljedeći dan vratio se istim putem i nastavio dalje. Nestalo je livada, ali je naišao na obilje voća. Hrpu dinja i grožđa.
Tu se noć nije vraćao kući nego se popeo na stablo i tamo prespavao, a sljedeće jutro nastavio je put. Naišao je na dolinu ispunjenu zelenilom i cvijećem. Ugledao je stabla limuna, naranči i kakaovca koja su doduše bila divlja pa na njima nije bilo mnogo plodova. Odlučio se opskrbiti tim voćem za kišno razdoblje za koje je znao da će uslijediti. Vratio se kući kako bi uzeo vreće u kojima će prenijeti voće. Grožđe je bilo zrelo i uništilo bi se dok bi Crusoe došao do špilje pa ga je nabrao i objesio na granama drveća kako bi se osušilo. Razmišljao je o tome da se preseli u tu dolinu jer ga je privlačila njena ljepota, ali tada bi se povukao skroz u šumu i na sredinu otoka te ne bi imao nikakve šanse vidjeti ako netko prođe tim dijelom mora. Unatoč tome, veći dio srpnja proveo je u toj dolini u kojoj je izgradio sjenicu.
Ubrzo je počelo kišno razdoblje pa se morao vratiti u špilju. Sa sobom je ponio osušeno grožđe koje mu je poslužilo kao izvrsna hrana tijekom kišnih mjeseci. Kiše su znale biti toliko jake da bi po nekoliko dana ostajao u špilji. Sad je već poznavao vrijeme na otoku koje je mogao podijeliti na kišna i sušna razdoblja. U skladu s tim je počeo planirati svoj rad i opskrbu hranom.
Osmo poglavlje
Crusoe je odlučio otići do morske obale s druge strane otoka. Pripremio je hranu, ponio oružje i krenuo na put. Druga strana otoka bila je znatno ugodnija. Tamo su se pružale lijepe savane ispunjene zelenilom i ugodnim šumama. Na putu je uhvatio malu papigu koju je kasnije naučio da ga zove imenom. Shvatio je da je izabrao najgoru stranu otoka za život. Suprotna strana bila je puno življa, ondje je ugledao mnogo više kornjača, koza i raznih ptica, ali i pingvina. No, i na svojoj strani otoka uspio se snaći i nikada mu nije nedostajalo hrane, tako da nije puno žalio.
Odlučio je ići do svoje nastambe drugim putem, tako da se slučajno spustio u dolinu koja je bila okružena brežuljcima tako da je nekoliko dana potrošio na određivanje položaja. Nekoliko dana vrijeme je bilo tmurno i bilo je gotovo nemoguće orijentirati se pomoću položaja sunca tako da je povratak kući potrajao malo duže. Putem je njegov pas uhvatio malo jare kojega je Crusoe preuzeo i odlučio pripitomiti. Pomislio je kako bi bilo zgodno uzgajati nekoliko koza koje bi mu služile kao izvor hrane kada mu ponestane baruta i municije. Papiga se vrlo brzo udomaćila i sprijateljila s njim.
Prošle su dvije godine otkako je Crusoe na otoku. Odlučio je dan godišnjice provesti u zahvalnosti jer iako je sam na otoku, ima sigurnu nastambu i hrane. Pomislio je kako je možda ovdje sretniji nego što bi bio na slobodi.
Niknulo mu je žito koje je posadio, ali sada se morao boriti s kozama i malim životinjama koje su bile nalik na zečeve i jele listove su čim bi nikli. Odlučio je napraviti ogradu koja je sada čuvala usjev, a kao dodatnu mjeru zavezao je svoga psa u blizini, pa je sada cijelu noć lajao i tjerao životinje. Odlučio je da neće trošiti žito dok ne bude imao dovoljno za kruh i hranu, pa je sve što je ubrao koristio kao sjeme. Proširio je zemljište jer je sada već imao popriličnu količinu žita.
Deveto poglavlje
Skoro dva mjeseca Crusoe je proveo pokušavajući napraviti lonce od ilovače, ali nije bilo uspješno. Uglavnom bi se raspale, odmah na dodir ili nakon što bi ih sušio na suncu. Na kraju je ipak uspio napraviti dvije manje posude koje je zatim polagano smjestio u košare koje je ranije napravio. Jednom mu je slučajno upao komadić lonca u vatru i onda se dosjetio kako bi tako mogao cijele lonce ispeći što je i učinio. Odmah je jedan od lonaca iskoristio kako bi u njemu skuhao meso jer je dosad mogao samo peći hranu.
Zatim je pokušao pronaći komad kamena koji je planirao izdubiti i takvog ga iskoristiti za gnječenje žita. Ali stijene na otoku bile su od pjeskovitog kamena i nisu mu mogle poslužiti za tu svrhu pa je odlučio pronaći tvrdo drvo. Za izradu sita upotrijebio je pamučnu tkaninu.
Dobar dio treće godina boravka na otoku proveo izrađujući oruđa za pečenje kruha. Na kraju je postao poprilično vješti u izradi kruha i još nekoliko slastica. Na obali je pronašao čamac kojega su donijeli valovi, ali nije ga nikako mogao izvući iz vode tako da je odustao od njega, ali je odlučio sam napraviti novi. Nakon gotovo tri mjeseca rada uspio je napraviti čamac koji je bio dovoljno velik da ponese njega i sve njegove stvari. No jedan je problem zanemario. Nije imao kako dogurati čamac do vode i na kraju je morao odustati od tog nauma.
Odjeće je imao dovoljno jer je pronašao tucet košulja na brodu, ali do sada su se već poprilično istrošile. Iskoristio je osušenu kožu životinja koje je hvatao za jelo. Od te kože je napravio kaput, hlače koje su sezale do koljena i kapu. Odlučio je napraviti kišobran od iste te kože kako bi ga štitio od sunca i kiše. U Brazilu je vidio kako se izrađuju kišobrani i nakon nekoliko pokušaja, uspio je napraviti jedan koji mu je odgovarao.
Deseto poglavlje
Od prvog čamca je odustao, ali nikako nije mogao odustati od ideje da otplovi s otoka pa je pronašao novo stablo i od njega napravio mnogo manji čamac koji je sada mogao dovesti do vode. No, ovaj novi čamac bio je suviše malen da bi se na njemu otisnuo na tako veliki pothvat tako da je u tom trenutku u potpunosti odustao od bijega s otoka na taj način. Ali budući da je imao čamac, odlučio je pretražiti cijeli otok i sjetio se kako bi pomoću njega mogao oploviti otok, ako već ne može pobjeći s njega. Na to putovanje se otisnuo šestog studenog tijekom šeste godine boravka na otoku.
Iako sam otok nije bio jako velik, na jednom dijelu je naišao na stijene koje su se nalazile ispod i iznad vode te pješčani prud zbog čega bi morao otići dalje u more nego što je planirao kako bi mogao oploviti taj dio. Odlučio je baciti sidro i posjetiti obalu. Na toj obali ostao je usidren tri dana jer je puhao jak vjetar. Kad se napokon otisnuo na more, uhvatila ga struja i odnijela na pučinu. Sad je promatrao svoj osamljeni otok i činio mu se kao najljepše mjesto na svijetu, sve bi dao da se može ponovo naći u toj kućici koju je ponekad prezirao.
Pred kraj dana počeo je puhati blagi vjetar što je Crusoea silno obradovalo. Odveo ga je do još jedne struje u moru i sad se našao na sjevernoj strani što je značilo da se sada nalazio na drugom kraju otoka. Unatoč nekoliko vrtloga s kojima se susreo, uspio je doseći obalu. Čamac je smjestio u malu uvalu koja mu je poslužila kao luka, a dalje je nastavio kopnom. Stigao je do svoje sjenice i zaspao jer je bio iscrpljen od hodanja. Tamo ga je dočekala papiga Poll koju je ponio sa sobom kući. Odustao je od čamca i odlučio neko vrijeme mirnije živjeti te kontemplirati o opasnoj situaciji u kojoj se našao. Razmišljao je kako mu je zapravo lijepo na otoku, pomirio se sa svojom situacijom, samo mu je nedostajalo jedno, a to je bilo društvo.
U mnogim zanatima se sad već usavršio. Bila je već jedanaesta godina otkako je na otoku i morao je početi smišljati način na koji će loviti životinje kad mu ponestane baruta. Iskopao je jamu u blizini livade na kojoj su brstile koze. Uspio ih je nekoliko uhvatiti i tako pripitomiti. Izgradio im je ogradu pokraj potoka na livadi i za nekoliko godina je imao oko četrdeset koza. Sada je mogao praviti maslac i sir od mlijeka.
Jedanaesto poglavlje
Odlučio je ponovo otići do brda koji je posjetio kad je provjeravao morske struje i položaj obale. Iznenadio se kad je ugledao sasvim mirno more pa je odlučio pričekati. Kako se javljala oseka, mogao je primijetiti i pojavu struje. Razmišljao je kako bi mogao podrobnije promotriti djelovanje plime i oseke, a na temelju zapažanja prevesti čamac na drugu stranu otoka na kojoj je boravio. Ubrzo je odustao od te ideje jer se sjetio opasnosti u kojoj se našao pa je odlučio da će ipak izgraditi novi čamac. Tako će imati po jedan čamac na obje strane otoka. Sad je već imao uređeno stanovanje. Imao je šator i špilju na obali te sjenicu u unutrašnjosti otoka. Također je imao zemljište s ječmom i rižom, brao je grožđe i pravio grožđice. Savršeno je ogradio livadu na kojoj su živjele pripitomljene koze jer su mu one bile izvor ne samo mesa, nego i mlijeka od kojega je pravio maslac i sir. Sve je to držao u savršenom redu.
Jednog dana doživio je popriličan šok kada je na drugoj strani otoka, na kojoj je čuvao čamac, ugledao otisak ljudskog stopala u pijesku. Brzo je pobjegao u svoju tvrđu i pritom se gotovo luđački cijelo vrijeme osvrtao oko sebe. Bio je strašno uplašen i zbunjen. Čak je na trenutak pomislio kako bi mogla biti riječ o vragu no brzo je odustao od te ideje. Tri dana se nije maknuo iz svoje tvrđave, ali je strah počeo popuštati i sad je već bio uvjeren kako je to njegov otisak noge koji je ostavio kad je izlazio iz čamca. Bilo je krajnje vrijeme da pomuze koze pa je otišao do svoje” seoske kuće”, kako je zvao svoju sjenicu. Otišao je još jednom do mjesta gdje je ugledao otisak stopala kako bi se uvjerio da je riječ o njegovom stopalu, ali bio je u krivu jer je otisak ukazivao da je riječ o dosta većem stopalu nego što je to bilo njegovo. Stoga se bacio na popravljanje ograde kako bi se lakše mogao obraniti od nepoželjnih gostiju.
Dvanaesto poglavlje
Dvije godine su prošle otkako je Crusoe ugledao otisak ljudskog stopala i od tad je živio u nemiru od straha. Odlučio je pobrinuti se za sigurnost stada pa ih je podijelio. Jednima je pronašao skrovitu livadu koja je bil prirodno okružena raslinjem i drvećem, pa tamo nije morao dugo raditi na ogradi. Drugi dio stada je odlučio spremiti u slučaju da netko otkrije prvi, kako ne bi morao ponovo ići u lov. Dok je tako tražio drugo sklonište, učini mu se da ugleda čamac u daljini na moru. Spustio se s brežuljka na obalu, sad se nalazio na jugozapadnoj strani otoka. Tamo je imao što vidjeti – obala je bila ispunjena ljudskim kostima. Na otoku je bio osamnaest godina i nije naišao niti na jednog divljaka, što je značilo da je bio dobro skriven i da oni nisu očekivali naći ništa na otoku, pa su koristili samo onaj dio obale. Kasnije je ustanovio da divljaci ponekad dođu do otoka kako bi se sklonili kad zađu predaleko na more. Također, tamo bi doveli svoje zarobljenike i zatim ih pojeli.
Crusoe se polako vraćao svom starom načinu života, iako je sada bio mnogo oprezniji i držao se svojih utvrda. Sad se bavio mislima kako napasti divljake koji su mu se jako gadili zbog kanibalizma. Pomišljao je kako bi mogao spasiti život nekoj od njihovih žrtava.
Pronašao je mjesto na brežuljku koje mu je funkcioniralo kao mjesto za zasjedu. Opskrbio se oružjem i tamo promatrao obalu, ali prošla su dva, tri mjeseca, a da ništa neobično nije ugledao. Nakon što je podrobnije razmišljao o njihovim činovima došao je do zaključka da je to jedini način života za koji oni znaju i da nisu ništa gori od kršćana koji ubijaju vojnike koje su zarobili i da to zapravo nije nešto što se njega tiče. Bojao se paliti vatru jer nije htio da ga otkriju zbog dima pa je odlazio do sjenice gdje bi palio vatru, zapaljeni ugljen vraćao u utvrdu i na njemu pekao sve što mu je bilo potrebno. Bio je u potrazi za novim skloništem i ubrzo je pronašao pećinu u kojoj je nakon istraživanja pronašao dio koji je, prema njegovoj procjeni, bio ispunjen zlatom. Odlučio je u tu pećinu donijeti stvari do kojih mu je najviše stalo.
Trinaesto poglavlje
Ušao je u dvadeset treću godinu života na otoku i sad je već smatrao kako vodi ugodan život. Nije mu bio problem provesti ostatak života tamo, samo da nije bilo divljaka. Čak je pronašao načina za razonodu i tome su pripomogle dvije mačke, pas koji je bio s njim šesnaest godina i na kraju umro od starosti. Posebnu zabavu mu je donosila papiga Poll koju je naučio pričati i koja je s njim provela dvadeset i šest godina. U kući je također držao nekoliko pripitomljenih jarčića. Također je pripitomio nekoliko morskih ptica i još papiga koje su znale zazivati Robinson Crusoe, ali nijedna nije znala dobro pričati kao Poll.
Bilo je vrijeme žetve tako da je dosta vremena morao provoditi vani. Jednog dana je krenuo ujutro na žetvu, jedva da se razdanilo, kad je ugledao vatru na obali i to na njegovoj strani otoka. Brzo se vratio u utvrdu i pripremio oružje. Nije više mogao podnijeti iščekivanje pa je otišao do brežuljka i pomoću dalekozora utvrdio da je na obali oko devet divljaka. Nakon što su otišli, svjedočio je grozotama i ostacima njihovog kanibalizma. Prošlo je oko petnaest mjeseci dok ih nije ponovo ugledao, ali cijelo to vrijeme bio je u strahu od toga da bi ga mogli zaskočiti divljaci.
Jedne noći probudio ga je tutanj topa. Brzo se trgnuo i ustanovio da je riječ o brodu. Odmah je zapalio vatru na obali kako bi ga primijetili. Nakon što je dan svanuo, mogao se uvjeriti da se brod nasukao. Tad je osjetio posebno snažnu želju za razgovor s drugim bićem, ali do posljednje godine svoga boravka na otoku nije saznao da li se netko od ljudi s tog broda spasio.
Četrnaesto poglavlje
Posjetio je nasukani brod, ali nije pronašao ništa što bi mu bilo od velike vrijednosti. Nakon tog izleta povukao se u svoju utvrdu i nije često izlazio. Meditirao je o svom životu i prošlosti. Shvatio je da je bio u opasnosti od divljaka, a da toga uopće nije bio svjestan. Također je neko vrijeme razmišljao o divljacima i kako je moguće da vode takav život. Na trenutak se zabavljao s idejom da bi on mogao posjetiti njih kao što su oni dolazili na otok, ali nije bio siguran kako bi izbjegao njih i vrlo vjerojatno sigurnu smrt. Nakupilo se mnogo razočaranja i Crusoe je klonuo duhom. Posljednja stvar koja mu je oduzela duševne snage bila je mala mogućnost da je na onom brodu netko preživio. Došao je do zaključka kako bi mu jedina prilika za uspješan odlazak s otoka moglo biti da uhvati jednog divljaka, odnosno zarobljenika kojega su planirali pojesti. Tako bi mu on mogao biti vodič i savjetnik.
Promatrao je obalu gotovo godinu i pol i nije ugledao niti jednog divljaka ni njihove kanue. Jednog jutra dočekalo ga je iznenađenje, ugledao je pet kanua na obali. To je značilo da je na otoku bar dvadeset divljaka i to mu nije baš odgovaralo. Pripremili su dvojicu za jelo. Jedan je čekao sa strane dok su prvog rasparali i tako je ovaj drugi uhvatio priliku i krenuo bježati prema Crusoeu. Crusoe je brzo dohvatio svoje dvije puške i oborio dva divljaka koja su lovila bjegunca. Bjegunac je bio iznimno zahvalan i iako je govorio Crusoeu nepoznatim jezikom, uspijevali su se sporazumjeti. Crusoe ga je odveo do svoje spilje i ondje ga je nahranio. Nazvao ga je Petko i počeo ga učiti svom jeziku.
Petnaesto poglavlje
Crusoe je odlučio pokazati kako može jesti drugo meso osim ljudskog pa ga je odveo u lov. Na putu su sreli kozu koja se odmarala u hladu, Crusoe je odmah reagirao i opalio puškom. Petko je bio prestravljen, skinuo je odjeću sa sebe kako bi provjerio je li ranjen, a zatim je stao moliti Crusoea da ga ne ubije. Tako je Crusoe tu večer Petka nahranio kuhanim mesom i juhom, a dan poslije mu je ponudio pečenu jaretinu. Zatim mu je pokazao kako treba tući žito te je pred njim zamijesio kruh. Ubrzo je i sam Petko naučio obavljati mnoge poslove jednako dobro kao i Crusoe. Sada je Crusoe morao pripremati više hrane jer je hranio još jednu osobu. Proširili su zemljište za sjetvu i Petko je bio izvrstan i marljiv radnik.
Crusoe je ispitivao Petka o njegovu narodu. Ispostavilo se da je Petko dolazio već prije na taj otok sa svojim sunarodnjacima. S vremenom su se sprijateljili i Crusoe je ispričao Petku svoju povijest, kako je završio na otoku i što je sve proživio. Petko mu je ispričao kako se na njegovoj obali jednom nasukao čamac i kako su spasili brodolomce od utapanja. Crusoe je bio iznenađen što ih divljaci nisu ubili i pojeli, ali Petko mu je objasnio kako jedu samo one s kojima su u ratu. Crusoe je primijetio da se u Petku javila čežnja za njegovim narodom i domovinom pa je neko vrijeme bio ljubomoran jer je vjerovao da će ga Petko napustiti i zaboraviti, ali kasnije se uvjerio da je Petko iznimno odan i vjeran prijatelj.
Šesnaesto poglavlje
Crusoe je odlučio načiniti novi čamac koji će poslužiti njemu i Petku da se prevezu do kopna, odnosno do Petkove domovine. Crusoe je u početku planirao poslati Petka da se sam vrati u domovinu jer nije znao što bi on tamo radio, ali Petko je iskazao snažno nezadovoljstvo tom idejom jer nije htio napustiti Crusoea. Na čamcu su radili gotovo mjesec dana, a nakon toga im je trebalo još dva tjedna da ga doguraju do vode. Bila su potrebna još dva mjeseca da napravi jarbol i jedra. Petko je bio silno iznenađen jedrima i jarbolom, ali je brzo shvatio kako to funkcionira nakon što mu je Crusoe objasnio.
Prošlo je dvadeset i sedam godina otkako je Crusoe završio na otoku, iako posljednje tri godine koje je proveo s Petkom skoro pa nije morao ni računati jer su se znatno razlikovale od ostalog vremena koje je proživio sam. Njih dvojica morali su pričekati studeni kako bi se vrijeme ustalilo i kako bi prošlo kišno razdoblje. Nakon toga su se počeli pripremati za put. Petko je otišao uhvatiti kornjaču zbog mesa i jaja, ali brzo se vratio vrlo uzrujan, na obali su bila tri prazna kanua.
Crusoe i Petko su se naoružali i spustili se prema zaljevu gdje su se divljaci iskrcali. Crusoe je bio ispunjen bijesom jer su se divljaci upravo spremali za svoj obred pri kojemu će pojesti zarobljenike pa ih je odlučio sve pobiti, a Petko ga je bio spreman pratiti kamo god je potrebno. Crusoea je malo popustio bijes i ponovo je počeo razmišljati kako on nema razloga petljati se u njihove stvari. Ali onda je ugledao da je jedan od zarobljenika bio bijelac i volja mu se ponovo rasplamsa. Prvo su ih napali puškama iz daljine, a zatim su krenuli na njih mačevima. Većinu su uspjeli pobiti, a u tome im je pomogao i Španjolac kojega su oslobodili, četvorica su pobjegla u kanuu.
U kanuu koji je ostao pronašli su još jednog zarobljenika koji je bio čvrsto vezan i snažno omamljen od šoka. Na kraju se ispostavilo da je to bio Petkov otac, na veliku Petkovu radost i veselje. Crusoe je udomio dvojicu zarobljenika, uz pomoć Petka im je napravio šator pokraj njegove utvrde i dao im je hrane. Četvorica divljaka koja su uspjela pobjeći na kanuu prenijela su vijest sunarodnjacima o začaranom otoku. Bili su šokirani pucnjavom jednako kao što je to bio Petko prvi put, te se više nisu pojavljivali.
Sedamnaesto poglavlje
Put na kopno je odgođen na neko vrijeme jer je Španjolac ispričao Crusoeu kako teško živi šesnaest njegovih sunarodnjaka i Portugalaca koji su preživjeli brodolom. Nemaju mnogo hrane i sredstava za život te se nalaze u vrlo teškom položaju. Postoji još jedan razlog zašto se Crusoe toliko kolebao. Naime, nije htio riskirati svoj život kako bi spasio Španjolce, da bi ga oni na kraju predali inkviziciji čim dođu na tlo Španjolske. Španjolac je bio uvjeren da se takvo što ne bi dogodilo jer su brodolomci izrazito očajni i ne bi im palo na pamet izdati onoga tko im je pružio priliku da se izbave. Španjolac mu je savjetovao da odgode putovanje, odnosno dovođenje ostalih brodolomaca, za barem pola godine jer nemaju dovoljno hrane za sve njih, pogotovo ako računaju da trebaju određenu zalihu za brod tijekom putovanja.
Crusoe je bio oduševljen Španjolcem i njegovim razboritim savjetom te ga je poslušao. Proširili su zemljište i posijali sve što su mogli odvojiti za sjeme. Također su radili na brodu. Odlučio je proširiti stado koza pa su pohvatali još dvadesetak malih jarića. Sjetva je bila dovoljno uspješna pa su sve to pokupili i spremili.
Poslao je Španjolca i Petkova oca na kopno po brodolomce kako bi se svi skupili na otoku i pokušali doseći slobode i kopna. Nije ih bilo osam dana, a onda je Petko utrčao i vikao kako su stigli, no ubrzo su shvatili da je riječ o čamcu koji bi mogao pripadati engleskom brodu. Stigli su do obale i sad ih je Crusoe mogao promatrati s brežuljka. Imali su tri zarobljenika koje su ostavili svezane, a ostali su krenuli razgledati kraj. Kad je pala noć, Crusoe se približio trojici zarobljenika koja su se skutrila pod stablom. Jedan od njih bio je zapovjednik broda. Mornari su se pobunili i zarobili njega, njegova časnika i jednog putnika. Dao je kapetanu i onoj dvojici puške i pustio ih da sami napadnu mornare. Ubili su dvojicu koji su vodili pobunu, a ostali su se pokajali i dopustili da ih zarobe.
Osamnaesto poglavlje
Brod se približio obali kako bi pokupio čamac. Opalili su topom nekoliko puta, ali kad su vidjeli da se čamac ne miče, poslali su novi s desetoricom mornara. Crusoe i kapetan cijeli su proces promatrali s brežuljka. Ljude koje su zarobili s prvog čamca odveli su dalje u šumu i smjestili ih u špilju kako ne bi mogli pomoći ovima koji dolaze, u slučaju da se oslobode i pobjegnu. Trojica su obećala da će biti u službi Crusoea i kapetana pa su se pridružili njihovoj družbi. Tako da ih je sada bilo sedam dobro naoružanih protiv desetorice koja su dolazila u čamcu.
Kad su ugledali prazan čamac s rupom bili su toliko uplašeni i zbunjeni da su se odmah otisnuli prema brodu kako bi ostale obavijestili da su svi iz onog čamca ubijeni. Ipak su se predomislili i sada su sedmorica ostala na obali kako bi tražili ljude s prvog čamca, a trojica su se otisnula na pučinu. Dočekali su noć i ništa se nije mijenjalo. Ako ovi odustanu od potrage za kolegama, propada prilika da Crusoe i kapetan preuzmu njihov brod, stoga Crusoe naredi Petku i kapetanovu časniku da dozovu mornare s obale. Mornari su vjerovali da je riječ o njihovim prijateljima pa su im potrčali u susret, gdje su ih ovi lako svladali.
Kapetan je pregovarao sa zarobljenicima koji su vjerovali da su se sukobili s guvernerom koji zapovijeda vojskom od pedeset ljudi jer su ih napali u mraku i zatim iznijeli cijelu priču nakon što su ih zarobili. Kapetan im je ponudio da sudjeluju u osvajanju broda ili će biti poslani u Englesku i tamo obješeni. Zarobljenici su odmah pristali na dogovor. Kapetan, časnik i još nekoliko mornara koje su zarobili čamcem su otišli do broda i do dva ujutro brod je bio njihov. Crusoe je ujutro osjećao takvu radost da je zanijemio i trebalo mu je neko vrijeme da bi došao k sebi.
Devetnaesto poglavlje
Nakon dvadeset i osam godina Crusoe je napustio otok. Godine 1667. stigao je u Englesku, nakon što je bio odsutan trideset i pet godina. Otišao je u Yorkshire, a njegovi majka i otac su već bili mrtvi. Naišao je na dvije sestre i djecu od jednog brata. Oni su ga već odavna smatrali mrtvim tako da mu nisu ostavili ništa od baštine. Imao je malen imetak i znao je da mu to neće dostajati za život. Odlučio je otići do Lisabona kako bi vidio što se dogodilo s njegovim imanjem, a na putu ga je vjerno pratio Petko. Tamo je pronašao kapetana koji mu je bio pomogao kako bi se raspitao o svom posjedu u Brazilu. Kapetan se više nije bavio pomorstvom i nije bio u Brazilu nekoliko godina, ali ga je uvjerio da se njegov prijatelj još uvijek brine za imanje i da će ga moći potražiti natrag jer je to sve bilo dobro ugovoreno još prije nego što se otisnuo na put.
Kapetan mu je htio vratiti dio novca koji je iskoristio jer ga je Crusoe postavio kao opunomoćenika, ali se Crusoe prisjetio koliko mu je starac pomogao kad je bio u nevolji i nije htio uzeti ništa od njega. Kad je zatražio pravo na svoje imanje nije imao nikakvih problema. Nakon sedam mjeseci dobio je pismo djece trgovačkih upravitelja s kojima je ranije sklopio ugovor, poslali su mu sve obračune i novac te duhan, slatkiše i šećer. Također mu se obratio i njegov prijatelj koji se bavio njegovim imanjem, izrazio je radost što je Crusoe ostao na životu, napisao je kako mu napreduje plantaža te mu poslao poklone.
Sada je Crusoe imao jako dobar imetak i imanje u Brazilu koje mu je donosilo dobre prihode svake godine. Pomogao je kapetanu, oprostio mu dug i obvezao se slati mu određenu svotu svake godine. Pomogao je udovici u Londonu koja mu je neko vrijeme pomagala i čuvala imetak. Također je po stotinu funti poslao sestrama na selo. Kad je riješio pitanje imovine, bio je spreman za put, ali ovaj put se odlučio na putovanje kopnom.
Dvadeseto poglavlje
Skupilo ih se na kraju petnaestak koji su se zajedno uputili na putovanje. Na putu ih je dočekao snijeg, što je bila apsolutna novina za Petka, ali ni Crusoe nije baš lako podnosio hladnoću jer je preko dvadeset godina proveo na otoku gdje je klima bila iznimno vruća. Jedan dio puta vodio ih je kroz šumu pa su uzeli vodiča. Jahali su tako tijekom noći, kad su vodiča napala dva vuka. Jedan je krenuo na konja dok je drugi napao čovjeka. Vodič se nije snašao te je počeo dozivati u pomoć, Petko je bio najbrži, bez puno straha se zatrčao prema vuku i upucao ga u glavu, a drugi se uplašio pucnja i pobjegao.
Ubrzo su imali još jedan zanimljiv susret sa šumskim životinjama, naišli su na medvjeda. Petko se odmah razveselio i zamolio Crusoea da mu dopusti da se poigra s medvjedom i tako ih sve malo zabavi i nasmije. Otrčao je do medvjeda i pogodio ga kamenom u glavu kako bi ga izazvao i ne bi li ga medvjed počeo proganjati. Petko se popeo na stablo, počeo skakati i drmati granu na kojoj se sada nalazio medvjed koji ga je slijedio. Nakon zabave s medvjedom nastavili su put jer ih je čekalo još jedno opasno područje i vodič ih je požurivao da krenu dalje.
Na putu su sreli velik čopor vukova. Brzo su se skupili tijesno jedan uz drugoga kako bi se lakše obranili. Sakrili su se iza nekih srušenih stabala i krenuli pucati prema vukovima koji su nasrtali. Pobili su oko trideset vukova i napokon ih se oslobodili, a zatim krenuli dalje na put. Na kraju je Crusoe ipak odlučio prodati svoju plantažu, u čemu mu je pomogao prijatelj iz Brazila. Neko vrijeme živio je mirno. Brinuo se za svoja dva nećaka, bratove sinove, a kasnije se oženio i imao dva sina i jednu kći.
Analiza likova
Robinson Crusoe – glavni lik, ujedno i pripovjedač u prvom licu. Osobnost Crusoea se mijenja posebno od kada je završio na pustom otoku. U svojim mladim danima osjećao je nemir i želju za putovanjem zbog čega je stalno bio u sukobu s roditeljima koji su smatrali da bi trebao biti zadovoljan sa svojim životom kakav jest. Otac ga je uspio nagovoriti da se smiri, ali to nije trajalo dugo. Na nagovor prijatelja sjeo je na brod za London i u tom trenutku krenula je njegova životna pustolovina koja ga je dovela u svakakve situacije i neprilike. Crusoe doživljava nekoliko nesreća dok putuje brodovima. Na putu upoznaje iznimno dobrog kapetana koji mu je pomogao smjestiti u Brazilu, gdje se počne baviti uzgojem šećera na plantaži.
Odlučio se na još jedno putovanje kako bi nabavio robove. Na njemu je doživio brodolom te završio na pustom otoku kao jedini preživjeli. Na otoku se borio za život, ali i za duševnu stabilnost koja je nekoliko puta bila upitna. Ustaljene navike i stalni rad pomažu mu da sačuva razum. Cijelo vrijeme se podsjeća kako ima ljudi kojima je gore i svjestan je da njemu samome nije toliko loše, jedino što mu je silno nedostajalo bilo je ljudsko društvo. Uz mnogo truda i strpljenja Crusoe je uspio preživjeti i na kraju je završio sretno. U preživljavanju mu je znatno pomogao Petko, divljak kojeg je oslobodio od njegovih neprijatelja koji su ga planirali pojesti.
Bilješka o autoru
Daniel Defoe je romanopisac, novinar, putopisac i trgovac. Rodio se 1660. godine u Engleskoj, a umro 1731. Bio je sin sitnog obrtnika Jamesa Foa, koji je kasnije dodao “De” svome prezimenu da bi zvučalo više plemićki pa se nadao da će mu to pomoći u napretku u društvu.
Daniel Defoe je obrazovanje stekao jednim dijelom privatno, do trinaeste godine, a nakon toga se školovao na Akademiji velečasnog Charlesa Mortona. Naučio je latinski, grčki, španjolski, francuski, nizozemski i talijanski jezik. Iako mu je namijenjena svećenička služba, on se počeo baviti trgovinom. Godine 1684. je oženio bogatu nasljednicu Mary Tuffley s kojom je imao sedmero djece.
Tijekom života Defoe se bavio trgovinom čarapama, vinom, duhanom i drugom robom. Pridružio se nekoliko pobuna i revolucija. Godine 1692. je bankrotirao, a nakon toga radi kao špijun po Engleskoj i Škotskoj za Williama III. Oranskoga.
Zbog pamfleta ironične naravi koji govori o postupanju s vjerskim neistomišljenicima završio je na neko vrijeme u zatvoru, a bio je zavezan i za stub srama. Zbog boravka u zatvoru bankrotirao je i po drugi put.
Pisanjem se počeo baviti 1697. kada je napisao “Esej o projektima”, zatim je objavio poetski sastav “Rođeni Englez”, a 1706. “Istinit izvještaj o prikazanju stanovite gospođe Veal”. Razdoblje u kojem je objavio svoj najpoznatiji roman “Robinson Crusoe” njegovo je najplodnije razdoblje. Nakon toga objavio je i “Memoare viteza”, “Kapetana Singletona”, a 1722. napisao je romane “Moll Flounders” i “Pukovnik Jack”.
Robinson Crusoe
![Robinson Crusoe]()
Reviewed by Atraktiva
on
10:20
Rating:
Nema komentara: